45. Dani satire Fadila Hadžića (Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 4.-26.6.2021.) djelovali su „skoro normalno“ jer su osim hrvatskih predstava na programu bile predstave iz BiH, Srbije i Slovenije. „Smijeh kao otpor i jedno od posljednjih utočišta u svijetu koji se raspada“ bio je moto izbornice Jelene Kovačić pri odabiru predstave, što se moglo vidjeti u uvodnoj predstavi Identitluk, autorskom projektu redateljice Tanje Miletić Oručević i ansambla predstave nastalom prema zbirci eseja Amina Maaloufa U ime identiteta (uz dramaturga Dragana Komadine) i u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Narodnog pozorišta Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti Mostar (Bosna i Hercegovina).
Promišljanjem, ali i „metodom vlastite kože“ Amin Maalouf (1949.) se u knjizi Les identites meurtrieres (U ime identiteta – nasilje i potreba za pripadnošću, prijevod Živan Filippi, „Prometej“, 2002.) bavi komponentama i određenjem identiteta, njegovim zadatostima i promjenama. Maalouf se kao kršćanin u većinski islamskom Libanonu zacijelo susreo s pojmom vlastitog identiteta, što se dodatno iskristaliziralo njegovom seobom u Francusku 1976. (zbog građanskog rata), gdje umjesto arapskog počinje koristiti francuski jezik. Svjestan da promjene okolnosti unose u pojedinca dodatne elemente kojima gradi vlastitu identifikaciju, Maalouf identitet smatra ljudskom komponentom koja se izgrađuje i preobražava cijeli život. U spomenutoj knjizi navodi primjer Sarajlije koji se godine 1980. izjašnjavao kao Jugoslaven, 1992. kao musliman (nakon propasti Jugoslavije) i 2000. kao Bošnjak (pripadnik nove državne cjeline), a da se stalno radi o istom zemljopisnom području (gradu Sarajevu). Jer, kao što navodi, „tekst se ne mijenja, mijenja se naše tumačenje.“ Gotovo svaka odrasla osoba može svjedočiti o promjenama na koje je nailazila prilikom uspostavljanja novih društvenih ili političkih situacija, posljedice su bile to dramatičnije što se pojedinac više razlikovao od većinske skupine.
Mostarska predstava zbiva se na seminaru iniciranom spomenutim Maaloufovim esejima u nekakvom (pomalo zapuštenom) Domu kulture gdje su se okupili predstavnici različitih nacija, vjeroispovijesti i profesija, što se diskretno, ali jasno očituje kroz njihovu odjeću (scena i kostimi Sabina Trnka). Dakako, oni tako i govore, ističući bosanske (bošnjačke), srpske i hrvatske izraze, mada je za pretpostaviti da su njihovi govori u svakodnevnim razgovorima prije slični nego različiti.
Organizatorica seminara Ema Marić (Fatima Kazazić Obad) pomoću Maalofove knjige o identitetu želi propitati pojam identiteta kod sudionika seminara, očekujući plodnu i tolerantnu diskusiju. No, kao što je to i u stvarnosti (od Sabora do krčme) dijalozi se promeću u svađu, dokazi postaju uvrede, a hormoni nadvladavaju neurone… Sudionici seminara, bez obzira radi li se o ateistima, „pravovjernim“ muslimanima ili kršćanima koji inzistiraju na razlikama, govornim kozmopolitima ili „čistuncima“ – sve je povod za prepirku i dokazivanju da je „naše“ bolje od „vašeg“.
Glumice vrlo dosljedno profiliraju svoje uloge, pa su naglašene razlike između Safete (Ajla Hamzić), Tereze (Jelena Kordić Kuret) i Lejle (Amela Kreso), dok su kod muških karaktera, osim agresivnosti, te razlike manje uočljive: Ivo Krešić kao Nenad, Nedim Malkočević kao Vuk, Dražen Pavlović kao Hamza i Ivan Skoko kao Ante. Najduhovitiji dio predstave su rasprave o promjenama imena ulicama, jer i kada spominju našoj sredini nepoznata imena, situacija je naglašeno prepoznatljiva. Duhovite su i rasprave o povijesnim vladarima jer o njima nitko uglavnom nema pojma ili je znanje manjkavo čak i kada se radi o važnim vladarima.
Potaknuti čitanjem Maaloufove knjige, svaki od sudionika interpretira pojam identiteta iz vlastitog kuta formiranog javnim mišljenjem (mediji, politika, okolina), pa je predstava nastala kroz igru stereotipima. Riječima redateljice: „Igrali smo se, dakle, sa karikaturama i stereotipima nacionalista svih boja, s dinamikom njihova sukoba koji u trenu, posve pragmatično prelaze u saveze i sukobe protiv trećeg, s pokušajima međunarodne zajednice da unese osjećaj za dijalog i toleranciju ne baš uvijek dobro izabranim metodama…“.
Mada su ideja i namjera ove predstave doista sjajne, obilje govora dovodilo je povremeno do zamora i do ujednačavanja svih likova, a završna scena zajedničkog pjevanja „razvodnila“ je opaku i subverzivnu ideju zemljotresa – ujedinitelja.