Imperativ fizičke udaljenosti postao je, ukoliko se drugačije ne dogovorimo (politički skupovi), sastavnicom svakodnevice, što je dovelo do zatvaranje mnogih institucija, među inima i kazališta. Kada su hrvatska kazališta napokon otvorena (s povremenim zatvaranjem pojedinih), program je nastavljen na mjestu zastoja, ali budući da je pjevanjem kapljični domet veći, na programu su ostale samo dramske predstave.
Znanost napreduje divovskim koracima (što pokazuju promjene u zahtijevanom slobodnom prostoru oko gledatelja) pa je postalo jasno da će smanjeni broj članova orkestra i zbora, odnosno njihov „rahli“ raspored po prostoru (uz nošenje vizira koji bi omogućili nesmetano pjevanje), udovoljiti epidemiološkim mjerama i vratiti operu na repertoar.
Rezultati nisu bili uvijek baš najbolji jer su energičnim kraćenjem (masakrom, kako je komentirao ogorčeni ljubitelj i poznavatelj opere) velike opere postajale čudne tvorevine u kojima su samo solisti imali šansu. Čak i osrednji poznavatelj operne baštine može nabrojiti nekoliko odličnih komornih opera koje su „dušu dale“ za ove uvjete: mali orkestar i mali broj pjevača, a ima sve kao da je „prava“! Doista, koji su razlozi da se ne „pročeprka“ po tom velikom neistraženom području i ne pronađu zanimljivi primjerci?! Sumnjam da bi publika radije slušala i gledala „iskasapljeni“ poznati operni naslov nego suvislu cjelovitu, manje poznatu operu. Uostalom, čak i danas najpoznatije opere nekada su bile potpuno nepoznate!
Nitko od opernih „magova“ za sada nije na tragu takvog razmišljanja, ali se barem postavljaju opere čija je pristojna izvedba moguća s manjim brojem izvođača kao što je Gluckova „azione teatrale“ Orfej i Euridika pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića u režiji Anice Tomić na pozornici HNK u Zagrebu (23.4.2021.).
Oznaka da se radi o tri čina ukazuje na barem dvosatno trajanje predstave, no ova zagrebačka inačica bila je osjetno kraća – to što nema scenske aktivnosti ne znači da ne bismo, dobri i mirni kakvi uglavnom jesmo, odslušali cijelu Gluckovu partituru. Dakle, ne samo da je (opravdano) mali broj izvođača: tri solistice, vokalni oktet Zbora HNK i smanjeni orkestar s dirigentom tako da svi stanu na pozornicu, već je opera (nepotrebno) skraćena. Za razliku od izvornog mita u kojem Orfej ne uspijeva izvesti Euridiku iz Hada jer se, usprkos zabrani bogova, okrenuo da je pogleda, libretist Ranieri de Calzabigi uvodi u priču lik Amora koji Orfeju nakon prvotnog „gafa“ pruža drugu priliku i ovaj puta Euridika uspijeva preživjeti. Dakako, ima tu prepreka (furije) koje zbor uobličuje, ali se ono presudno ipak odvija između Orfeja, Euridike i Amora.
Praizvedba opere bila je 1762. u Beču gdje je ulogu Orfeja pjevao kastrat (Gaetano Guadagni), kasnije su tu ulogu pjevali kontratenori, dok je danas pjevaju mezzosoprani. U zagrebačkoj predstavi Orfeja pjeva Dubravka Šeparović Mušović, dok se sopranistice Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar pojavljuju u ulogama Euridike i Amora pa moram naglasiti da je nastup ove tri vrhunske pjevačice neosporna kvaliteta ove predstave. Budući da je zbor, točnije ansambl, bio „zguran“ u pozadinu, njihove bi furije, bez prijevoda i uzrujanog Orfeja, bile gotovo zanemarive.
Scenografija koju su osmislili Anica Tomić i daroviti oblikovatelj svjetla i videa Ivan Lušičić Liik dijeli pozornicu hodnikom (glazbenici sjede s oba kraja) kojim dolaze protagonisti, u sredini je zaslon preko kojeg prolaze citati (nejasno zašto) i na kojem se javljaju zgodne svjetlosne aplikacije (Lušičićeve intervencije), dok su u prednjem planu stolice i stolić. Što se tiče tih stolica, to je tek zametak jer se kasnije „namnože“ glumeći furije, a njihovo unošenje i iznošenje (binski radnici) uvelike ometa praćenje izvrsnog Orfejevog pjeva. Zgodna je dosjetka katafalk na koji liježe Euridika i koji se okomito spušta u „Had“, ali ideja s Euridikinim cipelama nije mi baš jasna (doduše, Pepeljugu su tako pronašli, ali sumnjam da je to bio poticaj), kao niti zašto Amor pije i puši (on je dobrohotni pomagač a ne baraba).
Koliko god mi je Lušičićev rad ovdje drag, malo mi se činilo šašavim da se Orfej oduševljava „žarkim suncem“ dok je prostor osut zvijezdama (na stranu što je po astronomskim kriterijima Sunce zvijezda). Osim što se Amor neobično ponaša, njegova odjeća (Doris Kristić), točnije široko odijelo jasno žute boje, čini Lazar iznenađujuće nezgrapnom (što odudara od njezine uloge jasno definirane kristalnom ljepotom njezina glasa) pa tamnoplavo Orfejevo odijelo i zelenkasta nijansa Euridikine haljine u tom ozračju djeluju prihvatljivo. Pjevačice su uglavnom uspjele glumački oblikovati svoje likove, pa je Euridika naizmjence žalosna i ljuta, dok je Orfej izbezumljen što se pokazuje opravdanim, jer na kraju ostaje sam (odvajanje Orfeja od scene spuštanjem kazališnog zastora).
Moram reći da mi se, usprkos milozvučnoj glazbi i sjajnim solisticama, ova predstava nije svidjela, prvenstveno zbog nasilnih intervencija kako bi se simulirala nekakva dinamika. Razlika koju nameće uprizorenje glazbenog djela u odnosu na dramsko nije zanemariva pa zato valja biti oprezan jer se note lako preobražavaju u prave furije!