Šaljivdžije tvrde da sve što je fino mora biti ili nezakonito, ili  nemoralno, ili deblja. U nastavku nerijetko dodaju da ukoliko neko jelo nije ukusno, onda je sigurno  – zdravo. Pojam „zdravog života“ mnogima obično podrazumijeva kakvo  dodatno mučenje (pojačanu tjelesnu aktivnost) ili odricanje od željenih jela (fast food). Usput, podsjećam na Engdhalovu  knjigu Uništite Kinu (Profil, 2014., Branka Maričić) u kojoj se, kao jedan od načina uništavanja, navodi popularizacija američke „brze hrane“ nasuprot kineskoj balansiranoj  prehrani koja mlade Kineze dovodi do pretilosti i do raznih boleština. Zahvaljujući globalizaciji, u različitim gradovima „vladaju“ gotovo identične zalogajnice pa su problemi koji nastaju istovrsnom prehranom svugdje postali slični.

Za dobru kondiciju u odrasloj dobi nužna je pravilna ishrana i redovita tjelesna aktivnost od „malih nogu“, pa se zagrebačko Kazalište „Žar ptica“ edukativnim mjuziklom Mama, ja sam pozelenio! u režiji Marijane Matoković uključilo u projekt „Živjeti zdravo“, Službe za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Igor Weidlich napisao je libreto za ovaj „šareni mjuzikl za djecu“, skladatelj je Bojan Jambrošić koji utjelovljuje Bojana, dječaka koji mijenja prehrambene i životne navike zato što se osjeća tromo i bezvoljno, ali i zbog Sanje, djevojčice koja „živi zdravo“ (Dunja Fajdić) i u koju je zaljubljen (osvrt na pretpremijeru 5.5. 2021.). Likovi se dijele  u dvije grupe: Bojan i njegovi prijatelji (Petar Atanasoski, Bogdan Ilić) su skloni igricama i masnoj hrani iz pekarnice, dok Sanja (Fajdić) uz svoju nastavnicu tjelesnog (Vesna Ravenšćak Lozić) sudjeluje na terenskoj nastavi (vježba i trčkara) i jede puno povrća.

Kada se Bojan nastoji  pridružiti Sanji u njezinim aktivnostima, shvaća da joj nije tjelesno dorastao, što ga čini nevoljnim, čak bolesnim. Njegova je mama zgrožena (sjajno preodjeven i izvanredno duhovit Petar Atanasoski) jer ne razumije zašto se njezin sin osjeća loše, iako ga ona tako dobro hrani (fino, a ne zdravo). „Šašava“ liječnica (dopadljiva i uvjerljiva Dunja Fajdić) zna da bi Bojan ozdravio kada bi jeo „šareno“, dakle raznovrsno (mama je dodatno zaprepaštena). I tako traje naporno i dugotrajno „natezanje“ između „zdrave“ i „nezdrave“ struje, koje rezultira zaključkom da do promjene može doći tek postupno i bez pritisaka, pa svi likovi odjednom počinju „živjeti zdravo“. Taj preobražaj je prilično naprasan, a ni Bojanov san s nemaštovitim, loše animiranim lutkama u obliku peciva (Patricio Alejandro Aguero Marino) nije baš uvjerljiv.

Irena Kraljić ispunila je prostor brojnim velikim „policama“ i „zidovima“ čime su binski radnici postali dijelom predstave! Ona je također kostimografkinja, a izdvajam uspjele izglede Bojanove mame (Atanasoski) i liječnice (Fajdić) jer sam gotovo sigurna da riječi takvih „pomaknutih“ likova lakše dopiru do dječjih srdaca i mozgova nego kada ih netko „tupi“ o zdravom životu. Jambrošićeva glazba je na osrednjoj šlagerskoj razini i ne čini mi se prilagođena „mjuziklu za djecu“ (glumci su svoje dionice sasvim pristojno otpjevali, a Vesna Ravenšćak Lozić bila je upravo fantastična). Ukupni glazbeno-scenski dojam ne popravlja niti prateća koreografija (Tihana Strmečki), kao ni „pali – gasi“ zahvati.

Pojava loše prehrane i pasivnog načina života suvremene djece (čemu zbog komocije uvelike kumuju roditelji) izuzetno su važni problemi i mudar je potez pozabaviti se njima kroz kazališnu predstavu. Međutim, da bi se djeci „prešvercala“ neka poruka, kazališna bi predstava trebala biti ležerna, jasna, zabavna, tehnički besprijekorna i bez dociranja. A ovaj „šareni mjuzikl“ nema baš puno nabrojenih elemenata.