HNK ZAGREB I TEATAR ERATO: "KAD SVIJEĆE DOGORE"
Je li ljubav isprika za izdaju?
Od sjajnog Maraijevog romana nastala je osrednja predstava u kojoj su 'ofrlje' potrošeni potencijali dobrih glumaca
Objavljeno: 6.10.2021 11:35:59 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kad svijeće dogore" / Mara Bratoš

 

Mađarski pisac Sandor Marai (1900.-1989.) živio je (stjecajem okolnosti) u različitim zemljama i dobro poznavao nekoliko  jezika, ali je svoja brojna djela pisao mađarskim jezikom.  Omiljen kod hrvatskih čitatelja zahvaljujući relativno velikom broju prevedenih knjiga (desetak što bi odgovaralo četvrtini opusa), Marai je odnedavno predstavljen kazališnoj publici   romanom Kad svijeće dogore (1942.; prijevod Jadranka Damjanov, „Fidas“, 2003.) u dramatizaciji Christophera Hamptona (koja je pod naslovom Žar 2006. uprizorena  u Londonu) i režiji Branka Ivande u koprodukciji HNK Zagreb i Teatra Erato  (HNK, 27. 3. 2021., osvrt na izvedbu 30.3.).

Pisan profinjenim jezikom, ovaj kratki roman prati susret dvojice prijatelja koji pokušavaju razriješiti mračne trenutke svoje sentimentalne prošlosti. Ključno je pitanje može li ljubav opravdati prevaru i je li moralno zanemariti  prijateljstvo zbog ljubavi prema prijateljevoj supruzi? Iako su glavni sudionici razgovora iznevjereni Henrik (Siniša Popović) i „izdajnički“ Konrad (Goran Grgić), u naznakama su prisutne Henrikova supruga Krisztina (Zrinka Cvitešić) i dadilja Neni (Zrinka Cvitešić). Rasprave o „pravdi i krivdi“ uvijek djeluju pomalo jalovo jer nasuprot strasti i tjelesnosti, teorija obično djeluje suhoparno (poput čuvene Goetheove tvrdnje: „Siva je teorija sva, tek zelen i zlatan dub života jest“).

Konrad (Grgić) nakon više od trideset godina posjećuje svojeg prijatelja Henrika (Popović) kako bi prokomentirali presudne događaje koji su ih razdvojili, a to su Konradov neočekivani  odlazak, Henrikova slutnja da ga je Konrad želio ubiti i spoznaja o ženinoj nevjeri. U trenutku ponovnog susreta Krisztina je odavno mrtva pa njih dvojica pokušavaju „posložiti kockice“ te davne situacije. Razgovor se zbiva u tradicionalno namještenoj dnevnoj sobi (Andrea Lipej) kroz čije se velike prozore prate vremenske prilike koje svjetlom, videom i zvučnim efektima prikazuju psihološke promjene sugovornika (Milan Kovačević, Alfred Kolombo, Mario Remulić, Tomislav Gučić). Dok su muški kostimi kao i dadiljina odjeća u skladu s likovima (Slavica Šnur), Krisztinina haljina ne doprinosi eteričnosti mrtve žene.

Koliko god je roman Kad svijeće dogore očaravajući, predstava to nije, prije svega zbog naglašeno patetičnog govora i nepotrebnih stanki. To je prilično neobično jer Ivanda (1941.) ima puno filmskog iskustva, likove glume nacionalni prvaci, a  Cvitešić žanje nagrade na europskoj kazališnoj sceni. Svaka čast Ivandinom Konjaniku (film snimljen 2003. prema istoimenom romanu Ivana Aralice u kojem je publika zapazila Zrinku Cvitešić, iako je ona do tada ostvarila odlične uloge u malim kazalištima izvan Zagreba ) i njegovu redateljskom  ugledu, ali meni je doista bilo teško gledati Cvitešić kako bosonoga trčkara uokolo i druguje s klavirom (izgovarajući  poneku repliku dadilje Neni).

Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali po mojoj  procjeni, od sjajnog  Maraijevog romana nastala je osrednja  predstava u kojoj su „ofrlje“ potrošeni potencijali dobrih glumaca.