TEATAR &TD: KD TRAGAČI, "SREĆA"
I sa srećom valja znati
Predstavom 'Sreća' nismo dobili nikakvu epohalnu filozofsku objavu već delikatno promišljanje o običnim svakodnevnim pojavama koje nas mogu razveseliti ili rastužiti i jedino o nama ovisi kako ćemo se s njima pohrvati
Objavljeno: 4.29.2021 8:53:43 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sreća" / Luka Dubroja

 

Umjetničko načelo Kazališne družine „Tragači“ jest uprizorenje autorskih projekata i suvremenih tekstova hrvatskih autora, pa se te dvije kategorije lako mogu povezati i ispremiješati,  kao što je slučaj  s predstavom Sreća u režiji Jelene Hadži-Manev postavljenoj u Teatru &TD (Polukružna dvorana, 13.2.2021.).

Ana Paulić scenu je oblikovala kao četiri mikro cjeline (stojeća svjetiljka, sjedalica, stolić) u kojima obitavaju Selma Mehić, Josipa Oršolić, Danijel Radečić i Tin Rožman, protagonisti predstave o sreći (sreća je izostanak nesreće) koje je putem audicije okupila redateljica. Nakon što ispričaju svoje priče redoslijedom koje određuje zarotirana boca, izlazi na vidjelo da ih, iako su posve različiti ljudi, mori zajednička briga, a to je nesigurna budućnost, bilo da se radi o vanbračnoj vezi, gubitku sigurne egzistencije, napuštanju potresom pogođenog stana ili nečega drugog, po njih pogubnog, zbog čega su prisiljeni promijeniti svoje životne  parametre.

Uživljenost u pripovijedanje sugerira da je barem nešto od izrečenog biografsko i upravo ta nesigurnost između autentičnog i izmišljenog daje draž izvedbi (sjetimo se Frljićevih predstava). No, ako ćemo pravo, svako književno djelo oslanja se na neki, više ili manje preoblikovan lik ili događaj (čak i onda kada se radi o fantastičnim bićima i zbivanjima). Nakon prvog djela predstave, redateljica ih zbog osobnih razloga „napušta“ i glumci moraju odlučiti hoće li nastaviti probe ili napustiti projekt. I dok oni važu argumente, odjednom shvaćaju da ih druženje emotivno osnažuje i odlučuju se za nastavak svojih priča, ali na drugačijim temeljima: uzajamno će se režirati. U završnom dijelu predstave dolaze do izražaja njihova htijenja, tope se njihove neodlučnost i nakon što definiraju  svoje probleme, pristupaju njihovom rješavanju.

Rekla bih u šali da se predstava od „redateljske“ preobražava u „glumačku“, pa slijedom toga, izvedba postaje dinamičnija,  gluma temperamentnija, a ideja razvidna („Moraš se sam/a izboriti za svoju sreću“ ). Ukratko, suština predstave leži u završnom dijelu, kada mudrovanje napokon prelazi u djelovanje. Srednji dio je  predug jer ne nudi nikakve dodatne informacije koje već ne znamo iz prvog dijela (osim da će nastaviti s probama ), pa zbog te dramaturške neravnoteže  (Nina Gojić) pada tenzija izvedbe.

Izvrsna je interakcija među glumcima jer djeluje posve prirodno: ono čemu bi se u „normalnom životu“ nasmijali ili komentirali, čine i na pozornici, tako da tijekom cijelog procesa održavaju isprepletenost zbilje i kazališta. Izuzetak su neprimjerene grimase (nepotrebno smijuljenje) Tina Rožmana u uvodnom dijelu predstave, ali budući da „praksa radi majstora“, ne sumnjam u promjene na bolje. U osmišljavanju predstave sudjelovali su skladatelj Toni Starešinić i oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez (1972.-2021.) / Sara Bundalo i Marko Mijatović, a podsjećam da su  glumci  i suautori.

Predstavom „Sreća“ nismo dobili nikakvu epohalnu filozofsku objavu već delikatno promišljanje o običnim svakodnevnim  pojavama koje nas mogu razveseliti ili rastužiti i jedino o nama ovisi kako ćemo se s njima pohrvati. A svaka pomoć je dobrodošla.