HISTRIONSKI DOM: STOJAN MATAVULJ, "KOMUŠANJE MOZGA"
Eh, da je publika talentiranija
Matavuljeva monodrama spasonosna je oaza smijeha u pustinji svakodnevnih fekalija
Objavljeno: 4.21.2021 12:40:28 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Komušanje mozga" / Promo

 

Postoje predstave koje su mi, nakon propuštene premijere i usprkos brojnim gostovanjima, nekako izmigoljile. Ali, suđeno nije izgubljeno pa sam se tako i ja, nakon više od tri godine, susrela s monodramom Stojana Matavulja Komušanje mozga (Histrionski dom, Zagreb, 20.3.2021.). U ova nesuvisla vremena ispunjena zebnjom i neizvjesnošću smijeh je itekako dobro došao, posebno onaj neopterećen dubokim mislima, mudrovanjima i porukama, naprosto srdačan i na prvu (znam, nedostojan visokih kriterija, ali u ovom trenutku baš ljekovit).

Ne znam kakva je u početku bila ova Matavuljeva predstava, a kako je opisana i kao cabaret (što baš i nije) i kao stand up (što je već bliže), morala bi se s vremenom mijenjati. No, kako se Matavulj bavi odnosima između muškaraca i žena, od boravka u Raju (i izgona iz) do danas (tradicionalni sukob oko zahodske daske konačno mi je postao potpuno jasan), analizom i komentarom tekstova šlagera u pojedinim  hrvatskim zemljopisnim područjima (osvijestivši nas o nebuloznim rečenicama na koje smo odavno prestali obraćati pažnju) i doista izuzetno duhovitim proučavanjem zbivanja vezanih uz koncert simfonijskog orkestra (sjajna opaska o glazbeniku koji svira triangl) i operne predstave (tumačenje  erotskih odnosa između tenora, soprana i baritona kako ga  je, navodno, opisao Gavella; ja sam ga čula od basa, dakle izopćenika u navedenoj kombinaciji), da bi se osvrnuo na zemljopis i povijest, nema baš previše razloga za neke drastične promjene.

Dok je zemljopis opisan kao nauka o vuko…inama, povijest zauzima važno mjesto u završnom dijelu monodrame.  Opisujući „dolazak Hrvata na svoja vjekovna ognjišta“  Matavulj se zdušno sprda s povijesnim teorijama i nelogično osmišljenim porukama, a nastanak crveno-bijelog grba je zbilja duhovito prikazan. Na tom je tragu i spoznaja da će Hrvati svaku državu u koju se uklope u konačnici rasturiti- izravno ili posredno (Venecija, recimo, tone jer su stupovi na kojima je sazidana od  hrvatskog drveta). U nastavku povijesnih primjera hrvatskog razarajućeg duha dolazi do Brexita… Raspravljajući o uvjetima koje je Hrvatska morala ispuniti za ulazak u EU jest i odnos prema spolnim manjinama  tj homoseksualcima. No, tu  je kako kaže Matavulj, nastao problem, jer mi nemamo homiće nego samo pedere…

Grubi humor bez političke, u suštini zapravo naporne i dosadne, korektnosti (kao da bismo pričali i slušali viceve da su na bilo kojoj razini korektni; to ne znači da smo opaki, već  samo da se hoćemo zabavljati; nije nam teško ispričati se) možda je u ovom trenutku (zaraza, potresi, poplave, izbori- čujem li to i skakavce?) spasonosniji od bilo čega drugoga. A Matavulj, onakav visok i razbacan, uvjerljiv i pomalo nezgrapan, prostačkog (ponekad malo i nepotrebnog) rječnika naš je predvodnik u borbi protiv svega što nas muči.  U konačnici efektno, mada dramaturški nelogično, tumači nam da je Mate Mišo Kovač jedina naša prava zvijezda jer kada digne ruke na pozornici, umjesto njega pjeva publika. Zato bi i on, Matavulj, da iskusi tu slast zvijezde, zamolio nas, da kada izađe na pozornicu i digne ruke, izgovorimo Hamletov  čuveni „Biti ili ne biti“. Kada ni nakon tri pokušaja nije zadovoljan s  publikom, izgovara objašnjenje zbog čega su slabe kazališne predstave: „Ne valja nam teatar jer je publika netalentirana“. I tu je potpuno u pravu: publici je koji puta teško spustiti se na razinu kazališne predstave – preduboko je.  Bez obzira na moja mrmljanja oko nekih scenskih zahvata, priznajem da je Matavuljeva monodrama spasonosna oaza smijeha u pustinji svakodnevnih fekalija.