Većina ljudi odvažno navodi kako valja reći „popu pop, a bobu bob“, ali malo tko to u javnosti doista radi. Uvijek se protiv toga pojave nepremostive prepreke u rasponu od straha do srama, pa se taj „vrući krumpir“ prepušta nekome drugome. Osoba koja se svojim kazališnim djelovanjem već godinama usuđuje ukazivati na glupost koja nas okružuje i na koju šutke pristajemo („A kaj možeš?“) je redatelj Miran Kurspahić (1979.). Njegove se predstave bave događajima koji utječu na našu svakodnevicu, što se onda odražava i na našoj budućnosti. Već prilično dugo niti on niti njegova stalna dramaturginja Rona Žulj ne moraju tragati za temama svojih predstava jer ih stvarna zbivanja vuku za ruku, skaču im po glavi i sapleću im se između nogu. Nakon kritike čelnih ljudi (nemojmo se zavaravati, nemaš nevolja samo ako su ti usta puna vode) Kurspahić je „izgubio“ pozornicu na kojoj je postavio brojne predstave (Teatar &TD), što ga je odvelo do osnivanja vlastite UOKD Rebel (2018.) s kojom je, u duhu izreke „što nas ne ubije, to nas jača“, krenuo u nove kazališne akcije.
Pojava zaraze u svjetskim i potresa u lokalnim razmjerima, u našoj je sredini okupila stručnjake dorasle kriznim situacijama pa su tako osnovani krizni stožeri. U početku prestrašeni i puni povjerenja, ljudi su bez pogovora slušali njihove upute i ispunjavali sva naređenja. Međutim, vremenom je došlo do nekih nelogičnih naredbi, a nejednaki kriteriji za različite grupe ljudi prilično su ogorčili većinu. Predstavom Krizni stožer redatelj Kurspahić i dramaturginja Žulj su u dvorani Pogon - Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade (7.4.2021.) na površinu izvukli sve ono o čemu razgovaramo po kafićima, ali nam od toga brbljanja nije istinski bolje.
U modernom, bezlično uređenom građanskom stanu vidimo mladu ženu (Csilla Barath Bastaić) koja predano, gotovo fanatično, dezinficira sve plohe, uključujući ukrasne jastučiće... Radi se o komunikacijskoj stručnjakinji Ines koja očekuje posjetu svog momka, glumca Lobela (Sven Jakir). Stjecajem okolnosti, on se mora k njoj useliti, pri čemu mu Ines, u duhu borbe protiv virusa, umjesto dobrodošlice pruža šlapice. Budući da stanuje u čvrstoj novogradnji, Ines u svojem nevelikom domu ugošćuje i bogati bračni par čija je kuća nastradala u potresu, prijateljicu Jasminu (Iskra Jirsak) i njezinog muža Tomislava (Domagoj Janković). Iako nisu krvna obitelj, zajedničko stanovanje dovodi do pravih obiteljskih razmirica, pa i do određenog raslojavanja. Postaju istaknutije njihove različite novčane mogućnosti (Tom tako konstatira da je „Balić malo srednjoškolski whisky“ i predlaže da svi „popiju nešto fino, a ne rajnski rizling“), vidljiviji je animozitet bogatih prema određenim skupinama ljudi kao i drugačiji pristupi poslovnim mogućnostima (nezavisni glumac Lobel je besposlen i zato očajan, dok je poduzetniku Tomu sve poslovna prilika).
Cijelo je vrijeme prostor prožet zastrašujućim potmulim zvukovima (Mark Mrakovčić), dok Mirna Škrgatić odjećom odlično profilira karaktere. Iako su svi odjeveni u sivo, elegantna Jasmina stilom se naglašeno razlikuje od „domaćinske“ Ines, dok je kod muškaraca to manje vidljivo. Druženje parova prekidaju „nastupi“ Kriznog stožera (epidemiološkog) u kojem oni, zaštićeni plastičnim štitovima, izgovaraju replike koje slušamo u stvarnosti (omiljeni je refren: „Iduća dva tjedna su ključna“). Njihov suživot izvlači na javu neke prikrivene karakterne osobine, ali također izaziva sve veću netrpeljivost uzrokovanu skučenim prostorom, manjkom privatnosti i vanjskim pritiskom. Kada su svojedobno zaredali zaraza, potres i poplava, poznavatelji biblijskih deset pošasti počeli su se pitati što nas još čeka?! U međuvremenu su neke zemlje (zaista) „odradile“ erupcije vulkana, a neke druge najezdu skakavaca, pa je pojava zmaja (u predstavi) koji se iskobeljao iz potresom otvorene rupe, očekivani događaj… Opet oni „koji sve znaju“ tjeraju ljude u podrume i kore ih kada stvaraju zvukove visokih frekvencija!
Iako su Kurspahić i Žulj situacije, dijaloge i promjene kroz koje prolaze likovi nategnuli do granica pucanja, u publici se čulo vrlo malo smijeha (poučeni valjda onim Gogoljevim: „Čemu se smijete? Sebi se smijete“). Moram reći da sam silno uživala u ovoj zabavnoj i dinamičnoj predstavi: nikada bolji Janković izgovarao je ono što bismo svi trebali javno i izravno reći, Jakir je bio istovremeno nježan i okrutan, a Jirsak i Barath Bastaić su upravo neodoljivo prolazile preobrazbu iz uljudnih u ogorčene osobe. Nastupi (glumačkog) kriznog stožera sjajno prikazuju njihov hipnotički učinak jer se jedino time može objasniti zašto prihvaćamo sve bez pogovora i propitivanja. Pokazalo se da za neke odluke nema baš nikakvog razloga ili opravdanja, poput nedavne naredbe o nošenju maski na otvorenom – rekli pa porekli. Da su Žulj i Kurspahić u predstavu uvrstili sve nelogičnosti i šašave upute kojih smo se naslušali, predstava bi trajala satima i iznova potvrdila da stvarnost itekako natkriljuje svaku maštu. Zbilja mislite da zmaj nije negdje iznad nas?