Godine 1786. u Njemačkoj se pojavila „pučka knjiga“ pod nazivom Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena kako ih sam uz bocu običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja opisana kao prijevod s engleskog jezika i bez imena autora (izvor Benjamin Tolić, prevoditelj knjige Pustolovine baruna Münchhausena, Grafički zavod Hrvatske, 1988.).
Barun koji se spominje kao pripovjedač ovih nevjerojatnih priča zvao se Hieronymus Karl Friedrich von Münchhausen (1720.- 1797.) i u službi vojvoda Ulricha von Braunschweiga sudjelovao je u rusko-turskom ratu (1735.-1739.). Po završetku vojne službe (1760.) vratio se na obiteljsko imanje Bodenwerder gdje se bavio gospodarstvom, da bi navečer „…u veselu društvu običavao pripovijedati najnevjerojatnije putničke, lovačke i ratničke zgode kao vlastite doživljaje.“ (Tolić). Potaknute istinskim zbivanjima (sigurno je jahao, išao u lov, plovio morem ili se susretao s Turcima) njegove su priče dobivale groteskne oblike (let na topovskoj kugli, put na Mjesec ili istodobna borba protiv lava i krokodila), a izvan kruga njegovih slušatelja objavljene su (pod naznakom „Mhs-nove priče“) u osmom i devetom izdanju „Priručnika za vesele ljude“ (1781., 1783.). Do spomenutih priča došao je njemački „znanstvenik i pustolov“ Rudolf Erich Raspe (1739.-1794.) koji ih je literarno dotjerao i preveo na engleski jezik (dok je sudski gonjen boravio u Engleskoj) te anonimno objavio 1785. Njemački prijevod objavljen je 1786., također anonimno, no proširen je novim pričama u potpunosti uklopljenima u Münchhausenov svjetonazor. Tako osmišljenu knjigu, kojom je Münchhausen ušao u svjetsku književnost, sačinio je pjesnik Gottfried August Buerger (1747.- 1794.) što se obznanilo tek četiri godine nakon njegove smrti.
Ovim pregledom o nastanku priča koje svojom pretjeranošću gotovo dva i pol stoljeća oduševljavaju publiku, željela sam predočiti izvore i autore koji su doprinijeli današnjem književnom obliku ovih pustolovina. I dok se priče u knjizi nižu bez predaha, njihovo kazališno uprizorenje zahtjeva određenu uređenost. Monodramu pod nazivom Münchhausen još je u prošlom stoljeću (Teatar Exit, 1998.) odigrao Vilim Matula u režiji Borisa Kovačevića pri čemu je polučio veliku popularnost. U zagrebačkom kazalištu „Žar ptica“ redatelj Aleksandar Švabić postavio je Pustolovine baruna Münchausena autora Raspe/Buergera nudeći novu vizuru u ispreplitanju glume i animacije predmeta (17.3.2021.; Igorovu kritiku pročitajte ovdje).
Glavni sadržajni problem pri tekstovima sastavljenim od niza manje-više jednako važnih priča je njihov odabir i povezanost, pa se obično očekuju one najpoznatije poput odlaska na Mjesec, izlaska iz močvare povlačenjem za vlastitu kosu, leta na topovskoj kugli ili borbe sa zvijerima („Za mnom lav, preda mnom krokodil, lijevo plahovita rijeka, desno bezdan…“). Dunja Fajdić (dramatizacija i dramaturgija) je za okvir zbivanja odabrala situaciju iz svakodnevnice u kojoj pripovjedač Marko pokušava dosadni posao glačanja „popraviti“ smišljanjem zabavnih priča, pa kada na pozornicu izlazi glumac Marko Hergešić odjeven „za po doma“, traži od publike da ga zamisli kao tatu i kao nekoga tko obavlja kućanske poslove (posebno mrzi glačanje). Hergešić je silno šarmantan i uvjerljiv u svojem nastupu, iako mu dramaturgija ne ide u prilog, a predugi (mada dopadljivi) glazbeni intervali (Matija Antolić) dodatno usporavaju predstavu.
Budući da simpatiziramo našeg nezadovoljnog „peglača“ Marka, prihvaćamo njegovu ponudu za zajednički odlazak do Münchausena, „ministra zabave“ (majica navučena na dasku za peglanje) i ukrcamo se na brod (glačalo na plavom ručniku) ili odemo u lov na vukove (izokretanje čarape). Lov na zeca uz vjernog hrta (asocijacija na pretplatu silno je razgalila odrasle) dugo traje jer zec ima po četiri noge na trbuhu i na leđima i naizmjence ih koristi, pa da bi to dočarao, Hergešić prevrće glačalo i demonstrira jednu od najduhovitijih scena u predstavi.
Epizoda u kojoj je velika riba progutala Münchausena malo je „sprčkana“ jer je povezala meduzu (izvanredno domišljato oblikovana kišobranom i srebrnom tkaninom) i ribu, pa zapravo nije jasno u čemu je poanta. Nije baš naročita bila ni priča o stanovnicima Mjeseca (nazvani „stvorenja koja kuhaju“), ali je zato sjajno dočarana situacija u kojem su ga napali lav i krokodil istovremeno. Kada su se obje nemani okomile na Münchausena, on je, baš u trenutku kada je lav skočio, onesviješten pao na zemlju. No, dok je naš junak ležao na tlu, lav ga je u preskočio i uletio u krokodilove ralje. U Hergešićevoj je izvedbi narančasta daska za peglanje ubačena u veliku zelenu posudu za rublje obloženu crvenom tkaninom, što je bilo doista vrlo duhovito, domišljato i vješto. U završnici, Marko-Münchausen odijeva otmjenu odjeću (Dženisa Pecotić), ali zapravo mora požuriti u vrtić po dijete.
Marko Hergešić odlično animira predmete i uvjerljivo dočarava Münchausove pustolovine (tako su se valjda zabavljali barunovi gosti) no to još nije dovoljno za besprijekornu predstavu. Međutim, moja će buduća glačanja svakako biti u duhu Münchausena, jer ako može Marko, mogu i ja.