Uvijek se pitam je li Saint-Exupéry pišući svoju priču o malom princu slutio da će njegove rečenice mnogima postati životni putokazi… Visoko mjesto po citiranosti zauzima misao da se samo srcem dobro vidi (jer je očima bitno nevidljivo) koje se prisjetim uvijek kada odlazim na predstave Kazališta slijepih i slabovidnih „Novi život“. Naime, upravo su me glumci tog kazališta podučili da se u doživljavanju svijeta razlikujemo samo po načinu, a ne i kvaliteti opažanja. Zbog te mudre konstatacije gledam njihove predstave očima i srcem pa sam tako gledala i novu premijeru, dramu Podmornica Marine Vujčić u režiji Ivana Planinića na zagrebačkoj Sceni „Vidra“ (27. 2. 2021.).
Naslov proizlazi iz poigravanja izrazom „podrumnica“ kojim slijepi stari skladatelj Emil Lahotski (Vojin Perić) opisuje podrumsku sobicu u koju ga je smjestio njegov skrbnik Polak (Damir Mizdrak) nakon što mu je ovaj prepisao veliki stan. Sljepoća je primorala Lahotskog da prihvati skrbništvo i time zakonski postane plijenom pohlepnog Polaka. Ovaj svakodnevnom brigom doduše zadovoljava primarne potrebe Lahotskog, ali mu uskraćuje svaku ugodu. Ipak udovoljava molbi da mu dovede nekoga tko bi mu čitao knjige i tako se u „podmornici“ pojavljuje mlada Ema (Suzana Bliznac). Njihovo druženje prerasta u prijateljstvo koje dovodi do razmjene darova kojima obiluju mladost i starost: životni zanos i iskustvo. Svjestan da će Emina blagonaklonost ohrabriti starca da se suprotstavi bijednom životarenju, Polak ih spletkama razdvoji…
Mada tekst sadrži snažnu socijalnu poruku, rečenice zvuče pojednostavljeno, čak bezrazložno fragmentarno, što možda tako ne bi djelovalo da ih glumci ne izgovaraju sa zadrškom. Scena (Petra Pavičić) se sastoji od dviju sjedalica: naslonjača za Lahotskog i obične stolice za Emu iza kojih je platno na kojem se pojavljuje zlokobna Polakova sjena koja ih nadzire. Međutim, kako je soba ispod razine tla, nije mi jasno gdje se nalazi pretpostavljeni izvor svjetla (Nenad Lalović) koji im osvjetljava donji dio nogu? Možda se radi o nekoj, meni nedokučivoj poruci? Isto tako ne naslućujem zašto se ekran s Polakovom sjenom od crvenog odjednom mijenja u plavi, kada su Polakove metode nadzora i zastrašivanja nepromjenjive i vode jedinom logičnom okončanju? Ipak valja istaknuti dobro osmišljenu video projekciju klavirskih tipki (Luka Gamulin) koja, uz prikladnu glazbu, ukazuje na profesiju Lahotskog. Ne znam postoji li skrivena poruka u čudnom odabiru kostima (Petra Pavičić), jer Emina crvena haljina odudara od boja kapice i veste, dok su Emilovi limun žuti džemper, šarene sokne i plava leptir mašna gotovo na tragu cirkuskog kostima.
Uvijek sam bila zabezeknuta glumačkom pokretljivošću u predstavama Kazališta „Novi život“ i zato mi ih je sada bilo čudno gledati kako sporo, gotovo bojažljivo premjeravaju nekoliko koraka po „podmornici“. Da sam gledala srcem, a ne očima, možda bih vidjela obilje redateljskih postupaka, ali ovako jedino što sam uočila bilo je ustajanje i sjedanje te malo „tabananja“ glumaca između ta dva krajnja rezultata. Ne mislim da su se morali natjeravati po pozornici, ali onda nisu niti trebali mijenjati položaj jer su se Emini dolasci i odlasci mogli uspješno riješiti svjetlom. Prema indijanskoj (film „Veliki mali čovjek“), a meni omiljenoj izreci da magija koji puta uspije, a koji puta ne, mogu samo zaključiti da mag ovaj puta nije bio vješt.