TEATAR &TD: "AVIJATIČARI"
Prizemljeni avijatičari
Predstave opisane kao adaptacija nerijetko su na pola puta između htijenja tekstopisca i namjere redatelja pa se nužno počinjem pitati što oni zapravo žele? Kada već ne mogu odgovoriti u njihove ime, mogu u svoje: želim izbalansiranu, suvislu i dojmljivu predstavu
Objavljeno: 4.9.2021 11:06:49 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Avijatičari" / Luka Dubroja

 

Epidemija, potresi, financijske nedaće i sve negativno što ikome može pasti na pamet različito utječe na različite ljude. To se intenzivno očituje u umjetnosti, možda najviše u kazalištima jer dok se u nekima intenzivno radi, druga „čuče“ u kutu (uglavnom ne svojom krivicom). Jedno od naglašeno živahnih kazališta jest zagrebački Teatar &TD u kojem mladi protagonisti (uglavnom) propituju funkcije kazališnog jezika osmišljavajući nove i drugačije predstave (barem njima tako izgledaju) pa je gotovo postalo pravilo da se na repertoaru pojavljuju praizvedbe kao što je to drama Damira Karakaša Avijatičari u režiji, dramatizaciji i adaptaciji Tamare Damjanović (9. 2. 2021.).

Karakaševa (1967.) drama prati dvije, naoko nepovezane, usporedne priče u kojima su protagonisti homoseksualni par (Kiki i Francuz) u sobi jeftinog hotela i stariji bračni par (Mijo i Marija) u svojem zapuštenom domu. Mjesto zbivanja je grad  kojim haraju požari (već dugo nema kiše) pa iako se radi o katastrofi (ne tako rijetkoj u stvarnosti), scenografija Alme Trtovac ukazuje na kataklizmu kako obiljem dima (što je logično) tako i izgledom oba smještaja. Nisam sigurna zašto požar u vanjskom svijetu uzrokuje da stan (djelomično i hotelske sobe) nalikuje poprištu sukoba, a taj mu zlokobni izgled daje mnoštvo metalnih držača, nakrcanost čudnim napravama (mehanizam za otvaranje vrata, dajte najte) i nepotrebnim predmetima. U hotelskoj se sobi, simbolično, nalazi samo krevet, ali i on je opkoljen držačima. Mračnom dojmu ambijenta doprinosi suzdržana rasvjeta (Luka Matić), a video nalik televizijskom vremeplovu (Martin Šatović, Luka Matić) koji Marija (Doris Šarić-Kukuljica) predano gleda je  besmislica jer je stan bez interneta i televizora (osim ako te projekcije ne predstavljaju sjećanje na prošla vremena?!). Jedina preostala veza s vanjskim svijetom (osim fizičkih izlazaka) je fiksni telefon putem kojeg Marija razgovara sa sinom Kikijem… 

Odjeća bračnog para (Marita Ćopo) pokazuje neimaštinu, a na to ukazuju njihova prehrana, razgovori i Mijini (Ozren Grabarić) izlasci (sakuplja željezo) pod plinskom maskom (nije jasno zašto teško dostupnim okolnim putem). I dok bračni par sve teže podnosi skučene životne uvjete (je li Karakaš prorok?), Kiki (Robert Španić) i Francuz (Sve Jakir) se svađaju i mire planirajući povratak u Pariz i novi život pošto se domognu obećanog novca (naknadno se prisjećamo uvodne scene i znakovito obasjanog kovčega).

Kada sam nakon odgledane predstave pročitala dramu, u potpunosti sam se složila s izjavom redateljice Tamare Damjanović (1987.) da se tekst na papiru razlikuje od teksta izvedbe. Dok drama vrlo jasno razdvaja živote oba para i logično uspostavlja vezu među njima koja u konačnici završava planiranom krađom novaca i neplaniranim ubojstvom, redateljičini zahvati u predstavu unose nervozu, među likove pomutnju, a u vizualno ostvarenje nejasnoću.  Bez obzira koliko su nam bliski Karakaševi likovi, oni  nepobitno posjeduju unutarnju logiku, ali ta se ne očituje u njihovim scenskim utjelovljenjima. Zapravo sam se osjećala  pomalo nelagodno dok sam promatrala Grabarića i Šarić-Kukuljicu kako igraju „na pola koplja“, odnosno Jakira i Španića kako, „puni buke i bijesa“,  ne znaju što bi sa svojim energijama.

Predstave opisane kao „adaptacija“ nerijetko su na pola puta između htijenja tekstopisca i namjere redatelja pa se nužno  počinjem pitati „što oni zapravo žele?“. Kada već ne mogu odgovoriti u njihove ime, mogu u svoje: želim izbalansiranu, suvislu i dojmljivu predstavu. Predstava „Avijatičari“ to nije. Uostalom, ne leti svaki galeb poput Jonathana Livingstona.