MALI TEATAR: "DON QUIJOTE OD HRVATSKE"
Može li se smijehom nadvladati ljutnja?
Od srca mi je drago da se 'Mali teatar' pokazao 'velikim igralištem', ali mi je donekle žao da nisu bili oštriji i izravniji u društvenim dijagnozama
Objavljeno: 3.30.2021 1:21:19 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Don Quijote od Hrvatske" / Mali teatar

 

Cervantesov obimni roman o Don Quijoteu (bistrom vitezu od Manche) opisuje dogodovštine španjolskog plemića kojeg su zaludili viteški romani pa on po uzoru na vitezove odlučuje poći u svijet kažnjavati nevaljalce i ispravljati nepravdu praćen sa svojim vjernim štitonošom (seljakom) Sanchom Panzom. Teorija književnosti ovaj je dvodijelni roman (1605.,1615.) proglasila prvim modernim romanom, dok je naslovni glavni lik postao sinonimom idealističkog i bezuspješnog borca protiv zla.

Kada je Mali teatar najavio predstavu Don Quijote od Hrvatske s objašnjenjem da je to „komedija o borbi s vjetrenjačama“ (intervju uoči premijere pročitajte ovdje), bilo je sasvim jasno da su glumci u toj predstavi, Sven Jakir i Igor Baksa, nagrabusili (KUC Travno, Zagreb, 24.3.2021.; Igorovu kritiku pročitajte ovdje). Kao i tekstopisac Igor Baksa i dramaturginja Anja Pletikosa i autorica lutke Lorna Kalazić… Ni za publiku ne postoji nikakva garancija… Naime, odlučivši pratiti Quijotove stope (ne baš sve, jer je roman zbilja opsežan), pripadnici nezavisne hrvatske kazališne scene, glumci Baksa (1980.) i Jakir (1983.) su kroz duhovite replike, imitacije, pantomimu, zabavna scenska rješenja i naoko zaigranu glumu ispričali nevolje kroz koje prolaze oni od nekada, ali i ovi od sada. Jer, Jakir kao don Quijote i Baksa kao Sancho Panza potaknuti napisanim epizodama povlače usporedbe između dva vremena i dvije zemlje, usporedbe koje su naoko bezazlene. No, iako se u Cervantesovom  romanu ne spominju lažne diplome, prepisani doktorati ili nepotizam, krađa magarca je zapravo sve to.

Odlična rješenja (grudnjak kao oklop ili kišobran kao koplje i maleni poklopac kao štit ili dječji ksilofon kao nadomjestak  glazbene kulise, samo su neki primjeri), vjerne onomatopeje i prikazi (gledateljica glumi vjetrenjaču!), precizne dosjetke i „ništa te kao ne boli“ (Enes Kišević). No između Cervantesovih redova svaki čas se vješto „proguraju“ aktualne i svima poznate gadosti suvremenog društva, opće i posebne. Ne moramo biti u nečijoj koži, pa da znamo ili barem naslućujemo kako je u njoj! Kada u posvemašnjem mraku (što je rječitije od bilo čega drugog) glas (pogodite čiji) izgovara da je „ljut i ogorčen“, odjednom postaje jasno da svi slijedimo njegov trag, da su nam svima nedohvatna krila vjetrenjača i da  svi mašemo kišobranom umjesto kopljem. Možemo se mi smijati glumačkim bravurama i šašavim obratima, možemo se mi zabavljati dok sjedimo razbacani po dvorani, ali će nas već na ulici zaskočiti zbilja (recimo kao nedolazak autobusa).

Od srca mi je drago da se „Mali teatar“ pokazao „velikim  igralištem“, ali mi je donekle žao da nisu bili oštriji i izravniji u društvenim dijagnozama. Kazalište možda nije lijek, ali sigurno posjeduje placebo učinak.