Dragi dečki, bez puno uvoda, gdje je nestala slava? Ugasila se u ugasloj nezavisnosti? Odletjela s podmuklim kašljem ispod maske?

Igor: Sva je slava na televiziji, a niti mene, niti Svena ne žele u serijama. Ili barem u „Tvoje lice zvuči pospano“. Dobro, Sven ni tu ne bi prošao jer nema sluha, ali ja znam da bih briljirao. Prije deset godina gađao bih kamenjem svakog tko bi me pitao bih li glumio u sapunici. Danas bih gađao kamenjem producente koji me ne žele zaposliti na serijama.

Sven: Oprosti, nisam čuo kaj je Baksa pričao… Ja ne bih rekao da je nestala, naime svako toliko organiziram večer moje glume, pa puštam doma ženi i frendovima svoje stare predstave i filmove, tak da si ne zaborave.

Sve što vam je preostalo, osim sjećanja i nebačenog kamenja, uložili ste u ovaj projekt, no i prije premijere nevidljiva vas je ruka kritike pokopala. Što sad? Hrabro i prkosno izaći na scenu ili se pokriti ušima i živjeti kroz večeri Svenove glume?

Igor: Narcisoidnost koja je svojstvena glumačkom zanatu neizlječiva je, pa mislim da bih se propio i propao kad bih odustao od glume.

Sven: Ti se već jesi propio.

Igor: Dobro, propio bih se još jače da ne mogu glumiti. Bez obzira sviđa li se kritici moj rad ili ne, publici se sviđa i to je osjećaj kojeg se nemoguće otarasiti. Zato ću se stalno vraćati na scenu po svoju „porciju“ publike i aplauza.

Sven: Osim kad aplauz izostane.

Igor: Barem si na tih sat vremena bio u centru pažnje. I to puno znači. Pogotovo kad si jedan od dvojice najignoriranijih glumaca u Hrvatskoj.

Sven: Možeš jednostavno reći - pogotovo kad si jedan od nas dvojice.

Ako vam je lakše, ja vas neću ignorirati u svojoj kritici. Dapače, svaki vaš potez promotrit ću povećalom pa secirati skalpelom. Ali prije toga, kao kritičar bez naklonosti prema nevidljivoj ruci kritike, dajem vam priliku da se obranite od napada koji su vas zapljusnuli na društvenim medijima. Što će dočekati gledatelje 12. listopada u Močvari? Koliko vidim po fotkama, gola scena, zastrašujući kostimi i vas dvojica u njima na njoj.

Igor: Pokušali smo spasiti što se dalo, s budžetom koji smo imali. Sva sreća da je netko u svijetu izmislio glumački teatar, pa nam nisu potrebne raskošna scenografija i songovi, nego svu bijedu hrvatske kulture i nezavisnog kazališta kao njezine zadnje rupe na sviralu možemo izraziti našim licima i tijelima.

Sven: Pa čuj, i kritičari moraju sami doma nakon predstave... čekaj je'l to bilo pitanje?

Kako bi rekao jedan mudar kantautor, vraćat ću se doma u manjim skupinama. A sad za istač – tko je našao koga? Don Quijote vas ili vi njega? Je li to bilo u trenucima sanjarenja o prošlosti ili vizije (svjetlije?) budućnosti?

Igor: Naletjeli smo na njega kad smo se uputili u potragu za pričom koja bi na najbolji način mogla odraziti naš privatni odnos. Sjedili smo na mnogo kava i sanjarili kako ćemo napraviti genijalnu predstavu, samo nismo znali kojim tekstom bismo se bavili. Onda nas je Mario Kovač pogledao i rekao – pa vas dvojica ste Don Quijote i Sancho Panza!

Sven: U stvari, Baksa me je dugo molio za suradnju pa mi se eto otvorila rupa od kojih godinu dana i rek'o – ajde… tak da smo stisnuli i iznjedrili priredbu. A ovo isto kaj veli Baksa, super da nam je to Kovač predložio, jer bismo se inače baš zakinuli za taj roman, odličan je. Jesi ga ti čitao?

Jesam.

Igor: Ali za stvarno, od početka do kraja?

K'o pravi fahidiot, ja čitam isključivo dijelove u kojima su lutke. Ali pustimo mene. Gdje ste vi u donkihotovštini pronašli sebe i ovo naše kihnuto vrijeme? Što se dogodilo Don Quijoteu na putu od srednjovjekovne Španjolske do… srednjovjekovne Hrvatske?

Igor: Genijalnost Cervantesovog romana je u tome da se od srednjovjekovne Španjolske do današnjevjekovne Hrvatske nije apsolutno ništa promijenilo. Jedino se stvari zovu drugačijim imenima. Čarobnjaci se danas zovu političari, vitezovi su radnici, a prekrasne djeve su komadi i čke.

Sven: Pa baš to, super da ga je netko preveo... rijetko se danas prevode suvremeni španjolski romani.

Hehehe, tak je! Budući da je toliko suvremen, sigurno ste u njemu našli odgovor na pitanje kako se boriti protiv paradoksa koji nas okružuju, guše i ubijaju? Ili ste ga možda i sami pronašli? Kako se vi borite protiv njih na sceni, a kako oko nje?

Igor: Svjesnim biranjem života u svojim oblacima, kao što je Don Quijote živio. Nisi bogat? Umisli da jesi. Misliš da nešto ne možeš? Umisli da možeš. Imam svoj životni moto koji sam stavio u potpis e-maila, a savršeno odražava donkihotovštinu kakva nam treba da ostanemo pri zdravoj pameti u današnje vrijeme. Riječ je o starom zen koanu: „Onaj tko vidi mjesec u vodi, vidi i ribe na drveću.“

Sven: Pa uglavnom dok konobarim ostane mi dovoljno vremena da si naučim tekst za novu predstavu, po ljeti upoznam dosta utjecajnih ljudi na skiperažama, volim otići u kazalište pogledat neku predstavu pa ostanem poslije popričati s kolegama o istom… i tak svakim danom u svakom pogledu...