U časopisu „Kazalište“ (69/70, 2017.) dramaturg Matko Botić  piše (po mojem sudu vrlo duhovito) da za pojmom „autorsko  kazalište“ posežemo „kada u popisu autorskog tima nije sasvim jasno što je čiji zadatak…“. Nadalje ispisuje usporedbu dramskog teksta i teksta izvedbe, što u slučaju predstave „Fešta“ (Teatar EXIT, 20.12.2020.) ne dolazi  do izražaja, jer su mladi glumci Josipa Anković (1995.) i Josip Ledina (1997.) pisci i redatelji svojeg  autorskog projekta. Naravno da mi „izvana“ ne možemo prepoznati pojedinačni autorski doprinos jer je vjerojatno dolazilo do promjene tijekom rada na predstavi (uz savjete redateljice Anice Tomić), ali i prilikom interakcija s publikom.

Na feštu, preciznije na proslavu pete godišnjice braka Josipe i Josipa dolaze brojni uzvanici, rodbina i poslovni partneri (publika uskoro otkriva da su to oni) pa kako se atmosfera „zahuktava“, tako se dijalozi između glumaca sve više prebacuju na dijaloge između njih i pojedinih gledatelja. Netko jest sklon interaktivnom kazalištu i verbalnom nadmetanju, dok netko želi ostati gledatelj u mraku dvorane i to bi, čini mi se, trebalo poštivati. Naime, ako  publika prisilno  glumi rodbinu i poslovne partnere, poprilično je nevjerojatno, čak i u okviru dalmatinskog humora (jer se predstava igra na tom dijalektu) da bi domaćini pri zdravoj pameti vrijeđali poslovne partnere (rodbinu je, tvrde znalci, uobičajeno vrijeđati).

Ukratko, kada se netko od gledatelja nije snašao ili je odbio sudjelovati u verbalnom dvoboju s Josipom ili Josipom, dobio je „ukor“ što je djelovalo neugodno i  sadržajno potpuno neopravdano zbog prije navedenog razloga. Osim toga, valjalo bi ipak voditi računa o tome koga se „uzima u đir“: može to biti osoba sklona nasilju ili osoba koja zbog svojih psiho-fizičkih osobina nije podobna za porugu. Ukratko, izvedba koju sam gledala ostala mi je  zbog takvih gafova u nemilom sjećanju.

Sama predstava ima zgodnu ideju: sve veselo, veselo dok se  postupno ne otkriju napukline u bračnoj zajednici, od početnih neusklađenih nadanja preko netrpeljivosti do konačnog kraha (i to na samoj proslavi kao javna sramota). Ima tu duhovitih opaski, neočekivanih dosjetki (čarobne riječi kojima muž prekida ženino nezadovoljstvo: „Oš da te malo izmasiram?“), pantomime, ubačenih šlagera koji izazivaju komičan učinak ili britkih društvenih i političkih opaski, ali u konačnici to nije to. Svečano ukrašenom scenom (Petra Gulišija) na kojoj sjede neki gledatelji na odličan se način pokazuju skorojevićke potrebe za dokazivanjem. Odjeća (Petra Gulišija) koju Josipa nekoliko puta presvlači, za razliku od Josipa koji je stalno u istoj kombinaciji (sve zgužvanijoj), nedvosmisleno pokazuje njezine motive braka s njim (te podcrtava perverzni način na koji razotkriva njegov preljub), dok video (Zalukar/Borelli) pokazuje „kućnu radinost“ čime se funkcionalno zaokružuje vizualni dio predstave.

Iako sam jako puno očekivala od mladih glumaca (nedavno sam gledala diplomski rad Josipa Ledine), nemam dojam da sam to i dočekala jer su oni uglavnom hodali gore-dolje i dovikivali se (međusobno i s nama) pa čak niti fatalni preokret na kraju proslave nije unio pomak u tom pristupu.

Nije mi strana njihova želja da naprave „nešto svoje“ i zato sam tim žalosnija što sam se dosađivala umjesto da „feštam“. Rekao je stari Indijanac: „Neki put magija uspije, neki put ne“. Ako nije ovaj put , valjda hoće drugi put?!