Rečenice „Dana 3. srpnja 2013. SC Pool je spašen / Dana 9.kolovoza 2019. SC Pool je srušen“ idejne su odrednice plesne predstave „Bazen“ (ZPC, 20.1.2021., UO Škvadra) nastale prema konceptu Eme Crnić i Šimuna Stankova. Koreografiju je osmislila Ema Crnić, a plešu Margareta Firinger, Marta Habulin, Eva Kocić i Una Štalcar Furač uz glazbu koju na pozornici izvode Roko Crnić, Ivan Marojević i Miro Manojlović. Scenografija Jakova Habjana sastavljena od dva drvena lučna elementa podsjeća na unutrašnjost skejterskog bazena, budući da se tematizira stvarna povijest spomenutog bazena u dvorištu Studentskog centra (od tuda i citirani datumi).
Glazba je zanimljiva i dinamična, međutim plesni pokreti, nakon početnih asocijacija vezanih uz skejtanje (dakako, ne tako ekstremni) uglavnom se ponavljaju, da bi se prema kraju izvedbe sveli na plaženje jezika(?). Jedna zanimljiva i važna, duboko angažirana ideja istopila se u ponavljanju i monotoniji pa se pitam, je li mi nešto promaknulo?
„Ja sam Gilgameš“ izjavljuje koreografkinja i izvođačica Filipa Bavčević na početku predstave „Gilgameš“ (ZPC, 26.1.2021., suradnja s HIPP) nakon čega poskakuje uz dopadljive ritmičke zvukove (Miro Manojlović, Silvio Bočić). Legendarni junak Gilgameš, o čijoj je potrazi za besmrtnošću ep nastao prije otprilike 4000 godina, posjeduje ljudske i božanske osobine pa je njegovo putovanje ispunjeno brojnim nevjerojatnim dogodovštinama. Što od toga vidimo ili prepoznajemo u ovoj solističkoj izvedbi ispunjenoj kričanjem i poskakivanjem? Usudila bih se reći: ništa.
Solistička plesna predstava „Sjećanje u metrima“ (ZPC, 30. 1. 2021., projekt Koreospektar) koju su uz izvođačicu Silviju Dogan koreografski osmislile Stella Leboš (također kostimi i scena) i Mia Zalukar, bavi se temom sjećanja pohranjenog u obilju „filmskih videovrpci“. Nepregledni metri vrpci „valjaju se po podu“ (u njih se plesačica u jednom trenutku „odijeva“) i vise sa stropa, zanimljivi i bogati svjetlosni učinci dopunjeni su videom (Ivan Marušić Klif), a glazbu (Hrvoje Nikšić) obogaćuje inventivno osmišljen zvuk, čime bogati vizualno-zvukovni spektar izbija u prvi plan pa se odjednom zapitamo: je li nam izvođačica uopće nužna?
Svjesna sam da je izvođačima istinski hendikep malobrojnost publike i zato doista cijenim kontinuitet održavanja predstava u Zagrebačkom plesnom centru. I svaku od njih u srcu istinski i bespogovorno podržavam. Ali da bi mogle biti bolje…