Organizirati kazališni festival je tegoban, ali ne i herojski čin jer uspjeh ne ovisi o hrabrosti i dobroj volji, već o bogu Kairosu (prema grčkoj mitologiji bog sretnog trenutka), tako da njemu valja pripisati izostanak većine predstava izvan Zagreba na 13. Gumbekovim  danima (4.-19.12.2020.) u Centru za kulturu Histrionski dom. Početak i kraj spomenutog festivala obilježila je premijera i prva repriza predstave „Na parove razbroj s“ Petera  Quiltera u režiji Ivana-Gorana Viteza i izvedbi Glumačke družine Histrion (19.12.).

Britanski dramatičar Peter Quilter nije nepoznat hrvatskoj publici zahvaljujući predstavi „Famozna“ („Glorious“, Krešimir Dolenčić, Histrionski dom, 2018.) u kojoj je glavni lik „najgora pjevačica na svijetu“ Florence Jenkins. Predstava koja je u prijevodu Ivana-Gorana Viteza dobila pomalo „vojnički“ naslov, u originalu se zove „Duets“ i sadrži četiri kraće priče za dvoje glumaca. Budući da su sadržajno nepovezane, priče se mogu igrati pojedinačno ili kao niz, u istoj ili svaki put drukčijoj glumačkoj postavi.

Predstava počinje pričom o dvoje pomalo smušenih ljudi koji „spojem na slijepo („Blind Date“) pokušavaju naći srodnu dušu, mada su unaprijed sumnjičavi („Ne tažim onog pravog, samo onog“, kaže Vedrana Jadranku). Sastanak je u njegovom  bezličnom stanu (Ivan Goran Vitez), oboje su odjeveni starinski (Elvira Ulip), nose naočale i djeluju uštogljeno, pa su otkloni od tog standarda (poput situacije kada se ona psovački obraća biljci jer ova presporo raste!) komičniji nego što bi bili da je sve istog naboja. Ova je priča ujedno najcjelovitija i najsuvislija, likovi su sjajno zamišljeni, a Ana-Marija Percaić i Hrvoje Klobučar su u  svakom segmentu besprijekorni: izgledom, govorom, sjajnom mimikom i gestikulacijom.

U drugoj priči („Secretarial Skills“) glumci zamjenjuju rod pa Percaić glumi poslovnog feminiziranog  Branka dok je Klobučar njegova poduzetna muškobanjasta tajnica Jana. Budući da su u pitanju „igre moći“ na poslovnom i sentimentalnom planu, preoblačenje iz vlastite u suprotnu spolnu pripadnost nije nužno, a niti naročito smiješno. Sama priča nije pretjerano inventivna i da je kraća, ne bi ništa izgubila, a i sami se glumci (nije zamjerka) ne bi vrtjeli u krugu istih zahvata (što ih tjera u područje pretjerivanja).

Treća priča („The Holiday“) prati bračni par na ljetovanju koje predstavlja oproštaj jer su oni pred razvodom. Svetlana i Miloš došli su u Dubrovnik i njihov govor prepun otvorenog  vokala „e“, povremeno nepotrebno odgurne naše glumce u karikaturu. Osim toga, sadržajno je cijela situacija fragmentarna i jedino zbilja zabavno jest Vitezov (svojom posebnošću meni jako drag) humor (nemam informaciju koliko je blizak originalu). Tako su  mene jako razveselile  dosjetke poput rečenice „Razvod – ubi me prejaka reč“ ili kad slovo „x“ čita kao „h“.

Posljednja  zgoda („The Bride to Be“) o nevjesti (po treći put) Ani i njezinom bratu Toniju na simpatičan način pokazuje kako brat čini sve da bi pomogao svojoj, „malo zbrčkanoj“ sestri. Naravno, da se uzrujanoj Ani dešavaju najnevjerojatnije nezgode, od prolijevanja kave po haljini i razbijanja ogledala do potpune promočenosti pa iako sama priča nije remek-djelo, dosjetke su vrlo zabavne: otvarajući  izbezumljenoj Ani vrata, Toni to proziva „Danom otvorenih vrata“ (akcije različitih manje poznatih ili nedostižnih  institucija) ili preporuka za „alkoholnu dijetu“ koja se sastoji od 12 čaša i večere poslije 20 sati, a u svoj ću rječnik uvrstiti  izraz „atmosfera puna nade“ povodom proloma oblaka… 

Hrvoje Klobučar je za svoje četiri uloge nagrađen kao najbolji glumac na 13. Gumbekovim danima i vjerujem da kao pravi glumac (u zadnje vrijeme sve bolji i bolji) prepoznaje kako u  ovom vrtlogu likova nije samostalan i da je njegova  scenska  partnerica itekako važna.

Znam da je teško kratiti tekst koji je dopadljiv, ali  meni draga krilatica „manje je više“ (Mies van der Rohe) ovdje ima odlike  zakona. Znam da savjet nikome ne treba, ali ne mogu prešutjeti svoje viđenje, dapače recept: odaberu se samo dvije od četiri priče (recimo, prva i četvrta), naglase se  smiješni/apsurdni elementi u naoko normalnim situacijama i glumcima se „nabije“ tempo. Hoćemo li se kladiti da će biti bolje?