NOVOSADSKO POZORIŠTE: „POD ISTIM KROVOM“
Pod istim europskim nebom
Nadam se da će nakon Pod istim krovom nastati i predstave koje se bave pitanjem migrantske krize u našim zemljama. Vjerujem da bi se u takvoj priči teško izbjegao dramski sukob
Objavljeno: 3.5.2021 11:05:00 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Divna Stojanov
"Pod starim krovom" / Novosadsko pozorište

 

Svako vrijeme koje djeluje krizno na kazalište, pa tako i ovo naše, nastalo kao posljedica pandemije virusa i kulturnih politika, potiče suradnju umjetnika i umjetnica kako bi udruženim snagama i resursima uspjeli realizirati predstavu. Tako se u kazalištu sve više pribjegava koprodukcijama, a jedan od dobrih primjera takve suradnje predstava je Pod istim krovom (Újvidéki Színház), nastala u koprodukciji Asocijacije Kulturanova i Novosadskog pozorišta u okviru projekta Luka sanjara i u partnerstvu s Dubrovačkim ljetnim igrama i Slovenskim narodnim gledališčem Maribor.

Od početka migrantske krize u Europi srpski teatar ne bavi se često pitanjem izbjeglica, za razliku od javnog diskursa u kojem se često vode polemike koje se ponekad presele i na ulicu u vidu protestnih okupljanja. U posljednjih nekoliko godina tek se u jednoj predstavi u srpskom kazalištu tematiziralo pitanje migranata, doduše ne u našoj zemlji, već u Italiji. Riječ je o predstavi Stvaranje čoveka Ateljea 212, u režiji Ivone Šijaković. Tri godine nakon ove premijere nastaje Pod istim krovom o životu migranta iz Sirije u Njemačkoj, u režiji Ivane Janošev, a adaptaciju istoimene knjige, točnije dnevničkog zapisa Amira Baitara i Heninga Zusebaha potpisuju Ivana Janošev i dramaturginja Aleksandra Mrđen.

Zaplet je veoma potentan: student matematike, musliman Amir (Daniel Husta) zbog brutalnog nasilja i rata u Siriji dolazi u Njemačku gdje mu smještaj dobrovoljno pruža stereotipan njemački bračni par Hening (Uroš Mladenović) i Nikol (Jelena Đulvezan Milković). Oni su ateisti, rodno ravnopravni, emancipirani, ekološki i politički osviješteni, ali najbolje bi bilo da se ta politika događa u nekoj drugoj kući, a ne u 15 kvadratnih metara pod njihovim krovom. Dolaskom Amira u njihov doma dolazi i do sudara dvaju svjetova, navika, religijskih uvjerenja i predrasuda koje jedini imaju o drugima.

Međutim, sve sukobe i različitosti vrlo lako i dijaloški riješe, bilo da je u pitanju nešto benigno kao što je muslimansko pravilo da se alkohol ne konzumira te Amir ne pije pivo sa bračnim parom, bilo da je u pitanju ozbiljna stvar kao što je kolektivna krivica koju Amir osjeća zbog napada koji su migranti počinili Njemicama u novogodišnjoj noći 2015. godine u Kölnu. Oni nailaze na međusobna kulturološka nerazumijevanja (npr. Njemci se u zajedničkim svlačionicama nakon teretane tuširaju nagi, Muslimani moraju oprati ruke ako se makar i slučajno dodirnu sa ženskom osobom...), ali i jedni i drugi vrlo brzo prihvaćaju tuđe običaje. Na taj način se izgubilo na napetosti jer je publici veoma rano u predstavi jasno da ne postoji opasnost, da su sva tri lika dobri, bezazleni ljudi koji neće ući u konflikt.

S druge strane, ovim potezom, ilustrativnim i često duhovitim prikazom jednog i drugog svijeta koji kada je u suživotu ne ulazi u značajnije ili dugotrajnije klinčeve i gdje se prvobitni strahovi koji se često ne izgovaraju pred drugima vremenom pretvaraju u apsolutno povjerenje (idu zajedno na more, Amir ostaje sam u kući kad bračni par otputuje na odmor), autori su uspjeli postići da se publika koja neprestano očekuje da se dogodi obrt iz sreće u nesreću, sama zapita o svojim predrasudama, što je pored prikaza jedne sudbine migranta i poanta predstave.

Odlično je redateljsko rješenje korištenje videa za prikazivanje nevolja na putu kroz koje prolazi Amir na putu do Njemačke. Sjajna je i strukturalna podjela informacija o Amirovoj prošlosti o kojoj saznajemo tokom komada čime se izbjegao potencijalno patetičan solilokvij o teškom stanju stanovništva u ratnom području. Također je svrsishodno i scenski zanimljivo režiranje replika koje junaci izgovore da bi se potom okrenuli prema gledateljima i priznali da to ipak nisu rekli u cilju izbjegavanja sukoba. Time se podcrtava ideja tolerancije koja ponekad zahtijeva potrebu da se tuđi ritual ili način života ne prokomentiraju negativno, nego da se umjesto toga upoznamo s njima.

Beskrajno simpatičan i darovit glumački bračni par veoma je uigran i u partnerskoj igri podsjeća na precizan rad nekakve automatizirane mašine konstruirane u Njemačkoj. Uvjerljivo i točno se nadopunjuju što verbalno, što pokretom. Glumac Danel Husta, koji tumači lik Sirijca, koristi mađarski jezik na mjestima gdje bi u realnosti koristio arapski, a u razgovoru s njemačkim domaćinima služi se srpskim s jakim akcentom. Prije svega pohvaljujem glumčevu sposobnost za brz prelazak s jezika na jezik i talent da na oba zvuči uvjerljivo.

Melodramskim krajem, završetkom života pod istim krovom, kada Amir kao ptić izlijeće iz roditeljskog gnijezda u dalji život, na mikro razini dokazuje se teza o važnosti inkluzije i strpljenju zajednice potrebnom za asimilaciju pojedinaca, a na univerzalnom planu ističe se potreba da društvo pokaže solidarnost, empatiju i konkretno pomogne migrantima, da budemo svjesni, kako kaže junakinja Nikol u predstavi, da neki ljudi hodaju od Sirije do Njemačke, a da iz Njemačke nitko neće krenuti pješke do Sirije. Također se nadam se da će nakon Pod istim krovom nastati i predstave koje se bave pitanjem migrantske krize u našim zemljama. Vjerujem da bi se u takvoj priči teško izbjegao dramski sukob.