Kazalište Prijatelj u svojim „obiteljskim predstavama“ na duhovit i zaigran način govori o ozbiljnim temama: učenju, hrani, poeziji… Posljednja predstava nazvana „Hrvatske vile i vještice“ bavi se mitološkim bićima (Centar za kulturu Trešnjevka, 3.11. 2020.) do kojih je glumac, ujedno dramaturg i redatelj predstave Hrvoje Zalar, došao na temelju narodnih priča koje su marno prikupili teoretičari i ljubitelji usmene predaje (Jozo Vrkić, Vid Balog, Joža Skok itd, itd).

Pri spomenu vila i vještica misli se, u prvi mah, na dvije suprotstavljene kategorije ženskih nadnaravnih bića. Dok su  vile ljupke, vazda mlade, raspletenih dugih kosa i odjevene u prozračne haljine, sklone plesu i blagonaklone prema ljudima, vještice su stare, ružne i opake (jako vole jesti malu djecu), lete na metli i druguju s vragom. No, brojni slučajevi  pokazuju da ljupka vila može zaluditi naivnog mladića ili plesom do smrti dovesti starca, a nisu niti sklone praštanju ukoliko ih netko, čak i nehotice, uvrijedi. No, dok su vile uvijek pripadale kategoriji bajki i mita, vještice su živjele među ljudima i samo zahvaljujući lomačama njihov se broj držao pod kontrolom: dovoljno je bilo da udovica (logično odjevena u crninu) zarađuje spravljajući ljekovite napitke od trava (vješta žena!) pa da bude proglašena vješticom, osuđena i spaljena. 

Kako je zlo uvijek slikovitije i zabavnije od dobra, omiljeni su prikazi vještica sa šeširom prepoznatljivog kroja (nalik tuljcu) i metlom, kuhaju učinkovite napitke od odurnih sastojaka i dogovaraju se sa crnom mačkom na ramenu (znamo kakva je to mačka, dobro znamo!). Sve nabrojeno uvažio je Zalar u svojoj predstavi i vješto isprepleo priče o vješticama (naravno, privučen njihovim snažnim čarolijama) i vilama (tu nije odolio prikazu njihove dvojnosti) u čemu su mu itekako pomogle Anja Đurinović Rakočević i Vini Jurčić.

Početno predavanje dviju znanstvenica pretvara se u predstavu dolaskom glumca koji ih zasipa čarobnim prahom  (nazvanim glumčev prah jer je nastao kuhanjem glumca) od kojeg „glumiš kao lud“. Anja i Vini, dvije ljupke, fragilne, svjetlokose i dugokose glumice, nama naočigled pretvaraju se u svoje suprotnosti, djelomično odjećom (i čuvenim šeširom) ali više škiljenjem, beljenjem, hodom i glasom. Kroz niz priča  saznajemo zbog čega se sastaju na planini Kleku (radi se o divu kojeg je u svađi okamenio bog Volos, a one ga žele oživiti), kako se mijenja model metle ovisno o vještini vještice (npr. mala metlica za početnice), što sadrži čarobni napitak, kako među ženama prepoznati vješticu (sjednete na drveni tronožac koji ste djelali od svete Lucije do Božića) i kako „vještice ne mogu vidjeti prosute žitarice“. Konačno smo  saznali kako je došlo do pandemije: netko se zamjerio vještici i „vu ha ha, vu ha ha, eto ti korone, eto ti ga na!“.

Nakon vještičjih epizoda gledamo ljupke vile koje nadahnuto plešu (scenski pokret Maja Đurinović), ali oprez – neke imaju magareće  ili kozje  papke, a mogu uvući neoprezna čovjeka (kao djeda Jozu iz Babine Grede) u svoje kolo (on se srećom živ izbavio). I taman kada je došla na red priča o Maloj vili, javio se strogi glas iz Stožera civilne zaštite i zabranio nastavak predstave (pa će kraljević uzalud čekati svoju malu vilu). Ta intervencija vrlo duhovito opisuje kako su zbog korone prekinute razno-razne akcije (mada zlobnici tvrde da je to nekima baš dobro došlo). Predstava završava onako „kako završavaju sve predstave za djecu – pjesmom“ i mi napokon saznajemo da su „vile i vještice naše prijateljice“.

Mada je predstava namijenjena djeci od četiri godine i više, imala sam dojam da se odrasla publika bolje zabavljala (ostani ti junačina od četiri godine kada saznaš da će te, ako te ulovi, vještica skuhati i pojesti, a osim toga lijepo čuješ kako se dogovara preko mobitela s prijateljicom Đurđom oko načina  spravljanja Ivice i Marice!). Sva sreća po vještice (među nama, odnosno njima) da nitko nije sjedio na odgovarajućem  tronošcu pa se nije moglo razotkriti je li zbilja glumčeva  sestra vještica (koja se tome srdačno smijala što znači da tu ima nečega!).

Predstava o hrvatskim vilama i vješticama obiluje podacima  koje troje glumaca prikazuju na zabavan i pitak način dodajući  aktualnu situaciju (kada prođe epidemija morat će izvježbati „Malu vilu“), a nesumnjivo će buduće izvedbe iznjedriti čvršće poveznice između priča.