Prije stotinjak godina objavljena je knjiga koja je u svojem proširenom izdanju (1926.) sadržavala svega osam priča, ali i  danas potiče na raznovrsne interpretacije. Dakako, mislim na „Priče iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić (1874.-1938.) koja je  svijet ljudi povezala s likovima iz slavenske mitologije i tako stvorila prelijepe bajke. Autorica je maštovitim zbivanjima na mudar i nenasilan način prikazivala svijet u kojemu dobri i umiljati pobjeđuju ohole i zle, gdje ljubav može nadvladati  opakost, a razum inat. Spomenute su priče omiljene u „pripovjedačkom kazalištu“ jer dobra konstrukcija priče ne zahtijeva dodatne intervencije, a različiti likovi nude glumcu široki spektar interpretacija. Upravo ti elementi odlikuju predstavu „Sunce djever i Neva Nevičica“ u režiji Ivice Šimića u Maloj sceni (21.11.2020., premijera u MGZ 15.11.).  

Pozornica je prekrivena grubom prostirkom na kojoj su niska stoličica, drvene zdjele, keramički vrčevi i pribor za izradu tijesta što sve dočarava mlin. U jednostavnoj bijeloj haljini  folklornog obilježja i s crnim šalom preko ramena, uz klavirsku pratnju izuzetnog skladatelja i klavirista Mateja Meštrovića, Buga Marija Šimić priča i pjeva (glazbena savjetnica Ana Čorić), vodeći nas od mlina preko livade ispred dvora ohole carevne do čađavog doma junaka Oleha bana.

U početku priče susrećemo opakog mlinara koji caru melje žito besplatno, dok sirotinji uzima polovicu. Njegova ljubazna kći Neva, sirotoj starici imenom Mokoš (koja tvrdi da je Sunčeva baka), samelje žito bez naknade. Kako je ova čarobnica, začara mlin i od tada samo Neva može mljeti, zbog čega je njezini roditelji zamrze. Kada se Neva odluči otići od kuće, Mokoš joj ponudi pomoć u pronalaženju caričinih  ključeva jer će pronalazačica postati dvorska dama (a pronalazač caričin odabranik). Na livadi su brojni ljudi koji tragaju za ključevima pa se u jednom trenutku susretnu ljupka  Neva i prekrasni Oleh ban i – logično, zaljube se. Kada Neva, uz pomoć bake Mokoš pretvorene u prepelicu, pronađe ključeve, ponudi ih Olehu banu (što naljuti Mokoš), ali ih on carevni samo dobaci i odjaše s Nevom u svoj „čađavi dom“. Naravno, to uvrijedi carevnu i ona pokrene veliku vojsku koja zamalo pobijedi Oleha bana, ali onda dolazi do izražaja drugi dio naslova, odnosno pojava Sunca koje kroz pripeku savlada vojsku (uz nevoljnu Mokošinu pomoć). Dobra Neva i hrabri   Oleh ban protuteža su opakom mlinaru i oholoj carevni na zemlji, dok su zahvalno Sunce i osvetoljubiva Mokoš to na mitskoj razini, čime autorica izvanredno ujedinjuje ljudski i mitološki svijet.

Zavaljujući tehnologiji, Ivica Šimić je iz Kine režirao ovu priču,što je svakako bilo prilično zahtjevno mada je u Bugi Mariji imao dobru suradnicu: jednako je bila uvjerljiva kao zla Mokoš (pogrbljena, ogrnuta crnim šalom iz kojeg nemarno viri uho, pakosnog  izraza  lica) i kao umilna Neva. Odlična je ideja s brašnom (čija zrnca u zraku daju poseban „sfumato“ ugođaj) i tijestom koje simbolizira vojsku koja opkoljuje Oleha bana. Pri uključivanju Sunca u obranu, valjak za tijesto gotovo krvnički prikazuje pomor caričine vojske – nikada brašno ili tijesto nisam doživljavala tako „krvoločnim“. Gradaciji bitke doprinosi Meštrovićeva glazbena pratnja, ali sve spomenute   komponente čine ovakvu interpretaciju priče „Sunce djever i Neva Nevičica“ originalnom. Uvijek me iznenadi kako djeca (predstava je namijenjena onima od osam godina i starijima) nemaju problema s prihvaćanjem najnevjerojatnijih zbivanja i najčudnijih imena, ali ostanu zatečena izrazima poput „huda sreća“ ili „čađav dom“. Često se pitam koliko je jezik Brlić-Mažuranić dalek današnjem mladom naraštaju naviklom na kratice i iskrivljene engleske izraze te nažalost relativno oskudnog rječnika. Zato su ovakvi izleti u književnu baštinu vrlo dragocjeni, pogotovo kada su izvedeni na živ i dinamičan  način.