Ruskog dramatičara, scenaristu, glumca i redatelja Ivana Aleksandroviča Viripajeva (1974.), predstavnika „Nove ruske  drame“, rado nazivaju „Čehovom našeg doba“, a njegovo  stvaralaštvo nerijetko se povezuje s imenima filmskih redatelja Tarkovskog i Tarantina. Prebirući po  hrvatskim kazališnim arhivima, našla sam da su na našim pozornicama izvedene drame „Kisik“ (OLJK 2012. i diplomska predstava Ivane Vukićević krajem 2017. na AUKOS-u) i „Pijani“ (u DK „Gavella“ 2018.). Diplomski rad mlade glumice Ivane Vukićević sastojao se od predstave i teorijskog rada („Disanjem do uloge“) pa ću posegnuti za njezinim tekstom i citirati sažeti opis Viripajevog  stvaralaštva: „Odlikuju ga ironija, duhovnost, ljubav, suptilnost, okrutnost i ponekad vanzemaljski oblici života“. Osobno nisam prepoznala baš sve te komponente, ali se s ironijom i okrutnošću u potpunosti slažem!

Od nedavno imamo još jednu Viripajevljevu dramu na hrvatskoj sceni, a to je predstava „Sunčeva linija“ (prijevod Karlo Hubak) nastala suradnjom Putujućeg kazališta – PUK i Centra mladih Ribnjak (Zagreb) koja predstavlja autorski projekt Ozrena Grabarića i Dijane Vidušin (17.12.2020.). Već  pogled na pozornicu kazuje da se radi o dugom i iscrpljujućem druženju: stol krcat tanjurima i bocama, prevrnuta stolica, predmeti razbacani po podu (Petra Kriletić). Stalnim  isticanjem vremena (i pogledima prema zidnom satu; eto Čehova) otkrivamo da razgovori bračnog para traju cijelu noć i da se niti u pet u jutro još ništa nije razriješilo… Oni su ljuti, razdražljivi, uzajamno se vrijeđaju i predbacuju, odlučuju se razići (nakon sedam(!) godina braka) ili možda imati dijete, nisu više sigurni vole li se ili mrze, ili oboje… Izgovorene  rečenice izazivaju mučninu i odišu prikrivenom ironijom,  mada znaju zalutati blagonaklonost ili slutnja nade.

Odjećom (Petra Kriletić) su profilirani njihovi karakteri: on je pomalo šlampav i razbarušen (odlična je poruka šuštanje  njegovih papuča) dok je ona elegantna (zanimljiva je zamjena njezine obuće – nakon kričavih tenisica obuva elegantne cipele u nijansi haljine a potom ostaje bosa), ali nakon tučnjave iza stola (koju ne vidimo nego čujemo što djeluje  groznije nego da su se pobili pred nama) oboje su raščupani i razdrljeni. I nakon svega… „Mi smo samo mi“ kaže on. Ne mogu ustvrditi da mi je bliska Viripajeva estetika, ali dok njegove rečenice interpretiraju Ozren Grabarić i Dijana Vidušin, spremna sam slušati, pratiti i doživjeti. Ukratko,  dozvoliti da me obuzmu, da me protresu, da me promijene.

Zbog komorne  dvorane, lako mogu uočiti sve nijanse u glumi  dvoje glumaca pa promjene emocija koje prelaze njihovim licima govore više od izgovorenih riječi (gotovo da bih mogla posegnuti za onom otrcanom izrekom o odnosu slike i riječi). I možda slučajno, ali dok Grabarić prolazi osjećajnu krivulju od  razdraženosti prema smirenosti, kod Vidušin je upravo obrnuto, što ih ponekad dovodi na istu frekvenciju. Nije posve jasno je li njihov razlaz neminovan pa utanačuju detalje ili ipak još tinja žar mogućeg zajedništva jer oni jednakom lakoćom ispucavaju strelice neoprostivih uvreda i pružaju ruke na zagrljaj. Ozren Grabarić djeluje robustno, ali vrlo brzo postaje jasno da je ta njegova tjelesnost krinka koja skriva lomljivu mentalnu strukturu sklonu pucanju pod pritiskom. Meni osobno jedna od naših najljepših glumica (de gustibus…), Dijana Vidušin upravo svojom fragilnošću zavarava pa se svaki puta lecnem kada krikne ili se potiho i energično usprotivi. Vjetrovi i valovi, vulkani i gejziri koji  pustoše lica ovo dvoje glumaca našli su prigodu u Viripajevoj drami, ali uzroci leže u ljudskoj naravi. Sklonost uzajamnom ponižavanju i nepopustljivost, čiji je zajednički nazivnik    nesklonost prijelaza na „drugu stranu“, izuzetan su spisateljski i glumački izazov. Grabarić i Vidušin u potpunosti su dorasli tom izazovu, pa sam im u šali rekla kako ovaj puta ne mogu kriviti redatelja za bizarnosti kroz koje prolaze tijekom predstave. 

Pandemija, potres i poplava protiv PUK-a nemaju nikakvu šansu, barem ne dok su ovakvi glumci na braniku kazališta. Ili kako kaže darovita Ivana Vukićević: „Za mene je biti glumica jednako kao i biti ekvilibrist.“