KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH "NOVI ŽIVOT": "NORA"
Nisam bila sretna, samo vesela
'Nora' je jasna priča i zato, ukoliko nema očitih razloga, ne vidim potrebu unositi izvedbene elemente izvan onih zapisanih u tekstu
Objavljeno: 2.18.2021 10:43:38 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Nora" / Kazalište slijepih i slabovidnih "Novi život"

 

U kazališnom programu predstave „NoraHenrika Ibsena u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih „Novi život“ (Scena „Vidra“, Zagreb, 15.12.2020.) redatelj Mario Kovač zapisuje: „Nora je drama o slobodi bilo koje osobe, neovisno o spolu i njenom ili njegovom pravu da tu slobodu kreira neovisno o društvenim dogmama, paradigmama ili pravilima“ i tom rečenicom ukazuje na povod za odabir baš te drame. Kovač ima puno iskustva (i ljubavi) u radu sa članovima „Novog života“ pa je zato neupitna glumačka podjela predvođena Dajanom Biondić kao Norom (Ružica Drenski – gospođa Linde, Milenko Zeko – doktor Rank i Marijo Glibo – Krogstadt, te Anita Matković i Ružica Domić Lalović kao dadilja Ana Marija i služavka Helena, dok je djevojčica Gabrijela Lalović na razini naznake), ali prilično neočekivana odabirom Nikše Marinovića za ulogu Helmera.

Tek usput  podsjećam na sadržaj drame čiji je originalni naslov „Lutkina kuća“(ponekad „Kuća lutaka“), a inspirirana je situacijom u kojoj se našla Ibsenova prijateljica Laura Kieler: Nora je poslušna (privržena i podložna) supruga odvjetnika Torvalda Helmera i dobra majka troje djece koja u svemu slijedi nametnuta životna pravila udane žene. No, u jednom trenutku je, kako bi spasila suprugov život, potajno posudila novac (od Krogstadta), krivotvorivši očev potpis (budući da njezin nije bio dovoljan). Kada dolazi do sukoba između bilježnika Krogstadta i njemu nadređenog Helmera, Nora se odbija zauzeti za bilježnika, nakon čega on piše pismo Helmeru o Norinom činu. Helmer za Noru ne nalazi nikakvog opravdanja i u  situaciji vidi isključivo vlastitu propast. Ipak, Krogstadt Nori vraća zadužnicu u čemu Helmer vidi rješenje svojih nevolja. Međutim, Nora odlučuje napustiti svoj dom i „pronaći sebe“ jer je nitko nikada nije ozbiljno shvaćao. U  očima oca i potom muža predstavljala je „lutkicu“, igračku, kao što su njoj bila njezina djeca (Helmer: „Nisi bila sretna …?“ Nora: „Samo sam bila vesela…..“).

„Ponor među nama“ je Helmerova dijagnoza novonastale bračne situacije u kojoj nudi ruku pomirenja, ali koju Nora odbija i odlazi. Tim preokretom narušava se njegova, do tada,  neupitna moć u odnosu na njezinu pasivnost. Odabir Marinovića za ulogu Helmera u početku nije dvojben jer svojom tjelesnošću i aktivnošću demonstrira vidljivu nadmoć  prema krhkoj Biondić. No tijekom zbivanja, suprotno dramskom promišljanju, preuzima glumački prostor svojoj partnerici i ostalim likovima (bez kojih složenost situacije ne bi bila tako neosporna). Takav bih glumački pristup (jer uloga je dobro osmišljena) u drugačijem ozračju prihvatila, ali u danim se uvjetima nije baš sretno uklopio. Jasnom artikulacijom i svjesna svoje „pobunjene“ žene, Biondić prati tradicionalnu liniju lika pa je pomalo zbunjujući njezin iskorak u plesni pokret (Branko Banković). U prvi mah, mea culpa, mislila sam da pokazuje zgađenost i poriv za povraćanjem…

Budući da je drama, čini mi se, relativno malo kraćena (čak su dodani neki suvremeni politički „štosevi“), glumci su se prilično uspješno „pohrvali“ s tekstom. Prema Ibsenovom naputku, zbivanje je smješteno u „ugodno i ukusno, ali ne raskošno namještenu sobu“ što je Mario Kovač u svojoj scenografiji vizualizirao sofom i naslonjačem, klavirom i figurama na njemu (također zapisano),visećim praznim okvirima(bakrorezi?) i posve bijelim borom (Božićno je doba) što je možda simbolično, a možda slučajno. Uvijek mi je bilo drago kada bi glumci „Novog života“ bili lijepo odjeveni, tako da mi je čudan odabir u ovoj predstavi (Vesna Kutnjak): Nora je odjevena u iscrtanu haljinu (zgodno je da sličnu ima njezina kći), Helmer izgleda izgužvano, dok su ostali odjeveni jako različito, od neobične odjeće doktora Ranka do prekratkih nogavica Krogstadta.

„Nora“ je jasna priča i zato, ukoliko nema očitih razloga, ne vidim potrebu unositi izvedbene elemente izvan onih zapisanih u tekstu.