U Pozorištu mladih u Novom Sadu postavljena je predstava Smrt gospodina Goluže u režiji Patrika Lazića po motivima istoimene komedije Branimira Šćepanovića po kojoj je 1982. godine snimljen film. Tekst predstave (Ane Đorđević) zadržava likove, a osnovnu temu polazišne komedije stavlja u suvremeni kontekst – tajanstveni stranac dolazi u malo, zabačeno mjesto sa željom da se ubije. Međutim, u filmu Gospodin Goluža biva opljačkan i silom prilika zatočen u nigdini, a mještani zabunom zaključuju da se on želi ubiti, dok su u predstavi dolazak i samoubojstvo njegova odluka.

Poticaj za nastanak predstave, kako je u jednoj od najava napisano, bila je replika iz pripovijetke Danila Kiša Dupli gulaš Branimira Šćepanovića u kojoj se Goluža poziva na samoubojstvo kako bi mještani pozvali televiziju i proslavili se. Zato predstava počinje dolaskom reality voditeljice (Katarina Marković) i snimatelja (Aleksa Ilić) koji će uživo snimiti prilog o smrti jednog čovjeka, što u okupljenima budi nadu da će taj događaj popularizirati njihovu kavanu i grobarski posao te ih prometnuti u medijske zvijezde. Sve to dogodi se u prvih 10 minuta predstave, nakon čega se do kraja predstave radnja ne pomiče, na nezadovoljstvo publike koja vrijeme provodi u čekanju događaja koji će prekinuti dosadu. Pa makar to bila i smrt nesretnog Goluže.

Najveći su problemi predstave loš tekst i spora režija, dok lokalizacija u današnji kontekst i ukazivanje na bezvrijednost našeg društva nisu dovoljni da zadrže konstrukciju priče. Očito je namjera bila oblikovati predstavu u Gogoljevoj maniri i s istom temom kao u drami Revizor – dolazak stranca otkriva nam kakva smo zajednica i pokreće nezaustavljiv mehanizam otkrivanja preljuba, intriga, laži i licemjerja. Ipak, ništa od toga nismo vidjeli u predstavi Smrt gospodina Goluže. Istina, preljub je redatelj pokušao uvesti u radnju sceni u kojoj žena želi prevariti muža s Golužom, stavljajući njegovu ruku na svoje grudi, no ta situacija niti je dobila rasplet, niti su se uvidjele posljedice tog čina. Druge intrige i metaforički rečeni mrtvaci iz ormara koji bi ispali i otkrili istinu, ne postoje.

Do kraja predstave mi ne saznajemo što je u stvari problem tih ljudi. Neki od njih su alkoholičari, neki su željni trača, ali sve to saznajemo već u prvoj sceni i prije dolaska nepoznatog stranca. Zato ne vidim razlog da naredna dva  sata sjedimo i gledamo ponavljanje iste informacije bez promjene.

Redateljski je vrlo zanimljivo poigravanje kamerom na sceni povezanom s televizorom koja otkriva facijalne ekspresije glumaca nevidljive gledateljima u publici. Scenografija (Vesna Popović) je u službi narativa i uslojava scenski prostor na dvije razine – na prvoj razini se odigravaju stvari onakve kakve jesu, a na drugu je podignut televizor gdje čitavu stvar promatramo provučenu kroz senzacionalistički medij televizije.

Jasna je namjera redatelja da od mještana napravi spodobe. Međutim, kao da je stao na pola tog puta. Od glumaca kao izuzetno precizne, točne, prirodne i jedine na momente duhovite izdvojila bih Sašu Latinovića i Slobodana Ninkovića, a posebno bih pohvalila dosljednost karakteru i prirodnost talentirane Kristine Savkov. Neopravdana je redateljeva odluka za tolikim brojem lica jer svako od njih ima ni jednu ili do jednu karakteristiku – tajno fotografira ljude, pije alkohol, želi se brzo i lako obogatiti. S druge strane, autorima je potrebna masa koja će ilustrirati svjetinu željnu spektakla i skandala po svaku cijenu, ali onda ili izgraditi karaktere od tih ljudi ili ih izbaciti.

Sam Gospodin Goluža (Saša Torlaković), osim što izgovara predvidiva opća mjesta, radi nepotrebne dramske pauze te je vrlo često naporno slušati njegove monologe. Njegov lik zapada u melodramski karakter, ali ne izaziva sažaljenje, tako da je publici sasvim svejedno hoće li izvršiti samoubojstvo ili ne.

Ovo je još jedna predstava stavljena u ideološki ključ po kojemu naše društvo nema sistem vrijednosti, cijeni se neobrazovanost, a ne znanje, reality, a ne kultura, no problem je da se sve to ne iznosi kroz konkretnu priču, budući da u predstavi postoji samo zametak zapleta bez razvoja. Treba imati na umu da se predstava događa u institucionalnom kazalištu gdje dolazi publika koja po definiciji ne gleda reality. Samim time, osim činjenice da se istomišljenici koji svakako misle da je reality oličenje kiča, neukusa, nasilja i mizoginije, potapšaju po leđima i kimnu glavom jedni drugima u znak odobravanja svojih stavova, ne vidim drugi razlog za postojanje ove predstave u ovom trenutku. Ali, neka se kazališna publika u Srbiji, koju čini negdje oko 2-3% ukupnog stanovništva, na trenutak osjeća lijepo.