Dokumentarna predstava Trpele u produkciji BDP-a, u režiji Bobana Skerlića i po tekstu Milene Depolo i Bobana Skerlića svoju je premijeru imala 2013. godine, a posljednji je put pred publikom izvedena na prošlogodišnjem otvaranju Letnje scene Beogradskog dramskog pozorišta – BDP arena. U dosadašnjem kazališnom životu predstava je osvojila mnoge nagrade, a najzačajnija je nagrada publike 59. Sterijinog pozorja za najbolju predstavu.

Kako je zbog tužbe za silovanje koju je uputila hrabra glumica Milena Radulović cijela regija konačno probuđena iz stanja apatije i ignoriranja problema, bilo je nemoguće ne sjetiti se predstave Trpele koja vrlo precizno mapira psihološke profile žrtvi, daje odgovor na sve verzije nesuvislog pitanja „zašto nije prijavila ranije?“ i adresira problem na pravo mesto – institucije i društvo.

Tekst predstave Trpele nastao je od autentičnih ispovijesti žrtava nasilјa, a kao polazišna osnova poslužili su transkripti intervjua koje je Helsinški odbor za lјudska prava u Srbiji napravio sa ženama koje su ubile svoje zlostavlјače. Sedam žena nazvanih po imenima voća (Jagoda, Dunja, Naranča, Višnja, Kupina, Malina, Grozda) duži su niz godina trpjele fizičko zlostavljanje, a jedna od njih i seksualno, sve do trenutka kad svog zlostavljača nisu ubile, zbog čega su osuđene na zatvorsku kaznu od 9 do 14 godina. Dramaturški, komad je podijeljen na tri dijela – ispovijesti žena o trenutku upoznavanja muškaraca i započinjanja partnerske veze, opis idiličnog života koji prekida prvi šamar i na kraju ubojstvo. 

Na samom početku sve junakinje se nalaze iza zatvorskih rešetaka, obučene u zatvorsku uniformu prilagođenu njihovoj poslovnoj ili svakodnevnoj odjeći (kostimografkinja Tatjana Radišić), čime je publici jasno stavljeno do znanja da sve vrijeme gledamo priče zatvorenica. Time drama dobiva otvorenu formu u smislu da tenzija nije na pitanju završnog ishodišta i što će se junakinjama dogoditi, nego je koncentracija pomaknuta na način odvijanja radnje, odnosno kako je moguće da su te žene dospjele iza rešetaka.

Razlike u karakterima žena jasno su definirane. One govore svim dijalektima Srbije, dolaze iz malih sela i velikih gradskih centara; različite su starosne dobi, od studentice do žene u svojim kasnim četrdesetim; neke su fakultetski obrazovane, druge ne znaju pisati. Ekstrovertne su ili introvertne, među njima su one koje često mijenjaju partnere i one kojima je zlostavljač prvi partner, one koje su ih same birale i one kojima je nametnutno da budu sa njima. Tako je zaobiđen stereotip da se obiteljsko nasilje događa isključivo u ruralnim sredinama, negdje drugdje i nekome drugom, kao i zabluda da ponašanje žrtve izaziva nasilje. Kako god da su izgledale i ponašale se, trpjele su.

Žene su i različito pozicionirane u odnosu na svog zlostavljača – od mržnje do ljubavi, od ignoriranja do razumijevanja. Tu su i one koje ne žele trpiti batine i one koje pravdaju udarce i nadaju se promijeni. Tako se otklanjaju predrasude i naše zamisli o „idealnoj“ žrtvi, o biografiji i ponašanju žene koja je zlostavljana. Većina njih (ne sve) u nekom trenutku traži pomoć i pokušava promijeniti svoj položaj. Bježe od kuće i prijavljuju nasilje da bi potom šetale od policije do socijalnog, od prijatelja do roditelja, sve vrijeme direktno govoreći kroz što prolaze, dok se institucije i okruženje dobacuju žrtvama kao da su vrući krumpir.

Mišljenje i komentari okoline čuju se sa scene preko kora kao u antičkom kazalištu. Suštinski, predstava Trpele tematski je antička tragedija jer gledamo sedam žena koje nezasluženo stradaju i pate, a mi ih sažaljevamo i strahujemo za njihov život. Kor oblikovan od glumica koje u tom trenutku ne prepričavaju svoju ispovijest, songovima i sentencama objelodanjuje reakcije nezainteresiranog i licemjernog društva. Npr. u jednoj sceni nakon što junakinja po imenu Malina glasno kaže da je silovana, kor ponavlja: „Čekaj, pa ti si bila s njim u vezi!“, u značenju da ako si u partnerskom odnosu s nekim, zlostavljanje je vaša privatna stvar i žrtvi se ne treba pomoći.

Redateljska rješenja za prikazivanje nasilja i ubojstava vrlo su suptilna i dobro promišljena. Kako bi se izbjegla repetitivnost i banalnost, svaka žrtva dok priča svoju ispovijest ima drugačiji fizički, zvučni ili svjetlosni znak koji označava nanošenje tjelesnih povreda: udaranje u košaru, svjetlosni snop koji prelazi preko lica i tijela, pljeskanje dlanom o dlan...

Ivana Nikolić, Danica Ristovski, Jadranka Selec, Milena Pavlović Čučilović, Nataša Marković, Slađana Vlajović i Milica Zarić/Marija Milenković tijekom cijele predstave vrlo uvjerljivo igraju u ime određene, stvarne žene, njenu autentičnu i istinitu priču, te su u tom smislu dobro poslužila njihova neodređena, voćna imena za stvaranje distance između glumice i stvarne žene. S druge strane, na konkretnim imenima se očigledno nije insistiralo jer namjera predstave nije samo da ispriča sudbine pojedinki, već da objasni da se nasilje može dogoditi bilo kojoj ženi.

Posljednja trećina predstave u kojoj se opisuju ubojstva i tijek suđenja posebno je emotivna zbog količine nepravde koju su zlostavljane žene trpjele u sudnici – nezainteresirani odvjetnici dodeljeni im po službenoj dužnosti, neadekvatan proces suđenja, nedolaženje svjedoka zbog straha od osude društva.  Zbog toga su Trpele toliko aktualne danas dok se borba protiv nasilja vodi većinski po društvenim mrežama i medijima. To nam je itekako neophodno, ali su nam također prijeko potrebne institucije koje vjeruju žrtvama, policija i socijalne službe koje neće okretati glavu od žena s modricama po licu ili od nepismene žene sa sela zahtjevati pismenu izjavu. Da bismo zapravo vidjeli kroz što mnoge žene prolaze, što točno trpe i da bismo pronašli način da im pomognemo – zato je našoj kazališnoj sceni potrebna predstava Trpele.