SK KEREMPUH: "ŠKRTAC"
Nisam bila na tom brodu
Na tragu one famozne rečenice koja počinje 'Amicus Plato…' dodala bih, drag mi je Zajec, ali mi je draži Molière
Objavljeno: 1.22.2021 12:50:03 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Škrtac" / Ivan Posavec

 

Nakon tri  predstave izvedene prema predlošcima suvremenih domaćih autora, ovosezonski (2020./21.) repertoar zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh obogaćen je klasikom iz 17.stoljeća, Molièreovom komedijom  „Škrtac“ (19.1.2021.) u adaptaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski.

Glavni lik je Harpagon, bogati, ali pretjerano škrti (motiv preuzet iz Plautovog djela „Aulularia“) lihvar koji svoje domaćinstvo, sluge i dvoje djece, drži u oskudici, pomno skrivajući novac (poznati motiv škrinjice). Zaplet počinje njegovom odlukom da djecu vjenča sa starim i bogatim  „dobrim prilikama“ (bez osobnog troška), dok za sebe odabire mladu i siromašnu Mariane. Sin Cleante zaljubljen je u Mariane i nastoji spriječiti taj brak, dok  kći Elise pokušava izbjeći udaju za starog Anselmea i ostvariti vezu s očevim domarom, mladim Valereom. Zavrzlami doprinose Cleanteov sluga La Fleche, spletkarica Frosine, Harpagonov kuhar i kočijaš Jacques, sudski istražitelj i dodatni  svrsishodni lik.

Pitanje je jesu li nam danas još uvijek smiješna Molièreova djela ili se samo divimo domišljato osmišljenim karakterima i zbivanjima koja izazivaju podsmijeh pridružuje se misao o potrebi adaptacije?! Zajec originalnom tekstu dopisuje  popularne, svima znane izraze pa se tako na Molièreove rečenice naslanjaju stihovi iz poznatih šlagera, politički citati, fraze iz književnosti i dramskog kazališta, društvene igre (pogađanje filmova), duhovite opaske („Zvonko zvekeće zdravljem“) i dosjetke iz svakodnevice ili Zajecovog  profesionalnog okruženja. Na samom početku predstave  Zajec uspijeva unijeti određenu prpošnost, ali kada se umeci počinju jednolično nizati, zagarantiran je put prema  monotoniji. Osim brojnih kratkih dosjetki, tekst povremeno opterećuju nepotrebno dugi dodaci, kao kod Frosine (Linda Begonja) pa umjesto da njezin lik postane novo žarište zbivanja, pretvara se u kočnicu. Također je tegoban završni dio u kojem Anselme (Dražen Čuček) prepoznaje svoju, u davnom brodolomu, izgubljenu djecu Valere i Mariane.  Duhovito je zamišljeno  da se taj susret osmisli kao kazališni čin u kojem svi sudionici čine publiku (mada ne znam zašto bi  Anselme postao Molière), ali petljanje oko njihovih nevjerojatnih rodbinskih odnosa i šašava povezanost sa spomenutim brodom pretvara ovu scenu u neduhovitu i napornu (srećom, ja na tom brodu nisam bila).

Dakako, ima zabavnih i smiješnih trenutaka  ali oni su posljedica glumačkih postupaka, a ne dopisanog teksta. Tako su, na primjer, izvrsne male, Harpagonu (Hrvoje Kečkeš) primjerene scene, kada odvrće žarulju (zbog štednje) ili užasnuto uzvikuje „Zašto gore oba lustera?“. Iako pomalo gadljivo, ipak je neosporno komično kada Valere (Filip Detelić) s pladnjem obilazi goste, prisiljavajući ih da ispljunu slastice jer ih Harpagon želi vratiti trgovcu. Odličan je Luka Petrušić kao La Fleche kada svojem gospodaru Cleanteu (Josip Brakus) predočuje sulude uvjete koje ovaj mora  ispuniti radi dobivanja pozajmice. Uz nabrojene glumce čiji nastupi variraju (ne njihovim odabirom) između pogođenog i pomalo „zbrčkanog“, u predstavi još glume Maja Posavec (Elise), Iskra Jirsak (Mariane), Borko Perić (Jacques), Damir Poljičak (sudski istražitelj) i Karlo Mlinar (prije spomenuti svrsishodni lik koji se pojavljuje u tri „pomaknute“ uloge) čija su ostvarenja vođena izvedbenom idejom, a ne njihovim mogućnostima.

Svojom „pljesnivom raskoši“ scenografija Stefana Katunara podsjetila me na vilinski svijet ilustratora Zdenka Bašića. Barbara Bourek odjenula je likove na dva različita načina: Harpagona u donje rublje i tek zaogrnuta ogrtačem, njegovu  djeca u živopisnu (Cleante) ili kičastu (Elise) odjeću uz dodatne perike, sluge siromaški (srozanih čarapa u potrganu odjeću ili u kaputiće dvostrukog lica), a  one izvan domaćinstva na suvremeni (Mariane, sudski istražitelj) ili asocijativni način (uloge koje prikazuje Karlo Mlinar). Glazba Stanislava Kovačića nenametljivo je pratila zbivanja, a Miljenko Bengez je osvjetljavao kako treba.

Na tragu one famozne rečenice koja počinje „Amicus Plato…“  dodala bih, drag mi je Zajec, ali mi je draži Molière. Ništa nismo profitirali zafrkancijom na račun dramskog velikana jer najbolji tekstualni dijelovi ove predstave ipak pripadaju Njemu. Ako se Molière mogao poigrati Plautom na svoj način, onda se i Zajec mogao poigrati Molièreom na svoj način i ponuditi originalan tekst nadahnut današnjom situacijom. Lihvara, hvala na pitanju, imamo sasvim dovoljno.