SK KEREMPUH: "HRVATSKI PUT KA SREĆI"
Geste bez grimasa
Skraćeni prikaz 20. stoljeća kroz život jedne hrvatske obitelji mogao je biti čvršći i učinkovitiji da se nisu koristili elementi suprotnih učinaka jer verbalizacija na kraju poništava ideju izvedbe bez riječi
Objavljeno: 1.19.2021 9:24:57 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hrvatski put ka sreći" / Ivan Posavec

 

Autorski projekt Bobe JelčićaHrvatski put ka sreći“ u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh (26.11.2020.) već je naslovom i mjestom izvedbe dao naslutiti da će se raditi o nečem pomalo „opakom“, nečemu kroz što ćemo moći razgaliti svoje „općim stanjem izmučene duše“.

Zdravka Ivandija Kirigin (ujedno kostimografkinja uz Anu Paulić) napučila je pozornicu starinskim ormarima, stolovima, stolicama i (Jelčićevim „obligatnim“) divanom te je natkrilila  (funkcionalnim) lusterima. Kroz vrata (iznad kojih je križ) u taj skučeni prostor ulazi grupa zbunjenih, možda  ustrašenih  ljudi lica prekrivenih crnim zaštitnim maskama (Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Marko Makovičić, Jerko Marčić, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Maja Posavec). Budući da se izražavaju isključivo pokretima (mimika zbog maski nije vidljiva), nije baš sasvim jasno o čemu se radi jer su sva zbivanja, s naglaskom na poigravanje vjenčanim velom ili padanjem na divan (smrt) prožeta strepnjom… sve do odlaska „ glave obitelji“ (Butijer) u Veliki svjetski rat (što razabiremo na temelju uniforme). A to je tek prvi od odlazaka u rat jer se  u manje od stotinu godina obitelj susreće s tri rata: Prvim svjetskim, Drugim svjetskim i Domovinskim ratom (iz prva dva se sudionici vraćaju).

Iako je predstava većim djelom bez artikuliranih rečenica (uz  izuzetak pjevanja), ipak u završnici slušamo zapis o „razlozima  za sreću“ i sadržaj pisma kroz koji retrospektivno prepoznajemo zbivanja na početku. Razdoblje između dva svjetska rata ispunjeno je (iznova) nesigurnošću, ali i pokušajima da se živi „normalno“ bez obzira na nasilje nad ženama i pojavu nacizma (i odlaska u borbu protiv njega, Marčić). Izuzetno je duhovita scena kada, zbog ruke podignute u nacistički pozdrav, protagonist (Makovičić) pri izlasku iz sobe zapinje za okvir vrata! Završava Drugi rat, nova su vremena, skida se križ iznad vrata (vraća se partizan), djevojčica koja je u međuvremenu odrasla (Dangubić) vodi za ruku dijete (odličan Makovičić), vraća se križ na svoje mjesto, aktualan postaje rad u inozemstvu i povratak s televizorom (kao simbolom blagostanja). I odjednom (jer to je uvijek neočekivano usprkos svih naznaka) novi rat i sudjelovanje mladog naraštaja u njemu…  

Svakako moram napomenuti da Jelčić vrlo vješto koristi isti  predmet u različitim razdobljima: televizor koji je tako ushitio obitelj sada je izvor informacija o pogibiji sina, premještanje križa predstavlja ideološke promjene dok  ormar simbolizira prikriveno zlo. Prateći predstavu razmišljala sam je li uporaba dvostruke tišine, izvedba je gotovo bez riječi, i ukidanje vidljivih  grimasa zbog zaštitnih maski, dosjetka ili komentar? Je li to čuvena „hrvatska šutnja“  ili sprdnja na odredbe? Zabranjeni su opere i mjuzikli, a naši glumci skidaju maske  dok pjevaju!

Ukoliko je redatelj odlučio posegnuti za novim izražajnim formama u svom radu, onda su segmenti morali biti jasnije  oblikovani jer su nagađanja dobrodošla ukoliko imaju čvrsta, prepoznatljiva uporišta. Radnja  do prvog odlaska u rat nije baš očita, dok je kasnije, naprotiv, sve sasvim jasno i razumljivo. Ako se već, zbog bilo kojeg razloga, izvedba temelji isključivo na pokretu, ne shvaćam potrebu za verbalnim završetkom?! S druge strane, sadržaj nema baš  nekih posebnosti, pa ne mogu ne pomisliti da bi verbalna predstava bila pomalo banalna. Ovako koncipirana, usredotočuje nas na  pokušaj shvaćanja smisla svake pojedine scene, što se ne pokazuje baš uspjelim (umjesto da se uživimo u vizualno).

Prema riječima dramaturginje Dine Vukelić, u predstavi se preispituje „neraskidiva spona osobnog i političkog elementa u potrazi za srećom….“, no ja bih se usudila napomenuti da su to bile namjere. Skraćeni prikaz 20. stoljeća kroz život jedne  (stvarne?!) hrvatske obitelji mogao je biti čvršći i učinkovitiji da se nisu koristili elementi suprotnih učinaka jer verbalizacija na kraju poništava ideju izvedbe bez riječi.