GK ŽAR PTICA: "HOĆU - NEĆU"
Brojalica kao okosnica predstave
Iako zamišljena kao prikaz zaigranog dječjeg svijeta, predstava 'Hoću – neću' meni je osobno ostala na razini vidljivog, ali ne i doživljenog
Objavljeno: 1.18.2021 10:46:02 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hoću - neću" / Mare Milin

 

Jedna od mojih omiljenih „šala“ je konstatacija da pomanjkanje novaca potiče čovjeka na istraživanje novih mogućnosti i da financijske poteškoće dovode do odličnih rješenja. Na primjer, nedostatna sredstva za opremanje scene i izradu kostima odvedu scenografa i kostimografa  na“buvljake“ i svi se kasnije dive izvanrednim vizualnim rješenjima predstave! A da su imali para… šala-mala. Smanjeni broj raspoloživih stolica u gledalištu može kod  kazališne uprave izazvati kuknjavu ili domišljatu promjenu, kao što su to za premijernu izvedbu predstave „Hoću – nećuVesne Kosec-Torjanac u režiji Dubravka Torjanca učinili u GK  „Žar ptica“  (15.10.2020.): osim u kazalištu predstava se mogla pratiti i online! Prije ove zagrebačke izvedbe, ista se predstava igrala u varaždinskom HNK, ali su redateljska rješenja i glumačka podjela (naravno) bili drugačiji.

Pokretač predstave je dječja sklonost igri, što u uvjetima ograničenog kretanja (zbog epidemije) i novih vidova igara (virtualne) dobiva novi smisao. Ivan Duić je osmislio polukružnu scenografiju koja se može koristiti na više načina, a izvrstan je njegov doprinos brojalici „Pošla koka na pazar/u dućan“. Mlada varaždinska kostimografkinja Žarka Krpan kreirala je zgodne kostime, samo što su oni koje su odjenuli  Amanda Prenkaj (prekrasan žuti komplet) i Marko Hergešić (zgodna zelena kombinacija) bili prvoklasni, dok su preostala dva (Berislav Tomičić  i Tena-Antonija Torjanac), vjerojatno zbog vrste materijala, djelovali pomalo ofucano (iako dizajnerski i dalje  prihvatljivi). Autorskom timu valja pridružiti skladatelja Davora Rocca jer je pjevanja, i to vrlo pristojnog, bilo dosta.

Zajednička igra može funkcionirati samo ukoliko su svi složni, jer prvo odbijanje, prvi „neću“, ruši zamišljeno zajedništvo. Zanimljivo da je to gotovo uvijek neki – dječak (ovaj puta Hergešić). Tekst koji od razno-raznih igara vodi do brojalice vezane uz kokin odlazak u kupovinu i okupljanje brojnih sudionika koji prvo neće, pa onda hoće sudjelovati u njezinoj zamisli (našla sam nedavno komentar kako se radi o prikrivenoj političkoj manipulaciji; komično ali ne tako bezazleno!), da bi nakon toga „razaslao“ djecu po svijetu, djeluje nehomogeno, kao što su to uglavnom tekstovi vezani uz, uvjetno govoreći, mozaički koncipirane sadržaje.  Rascjepkanost priče i režije mogla bih prihvatiti kada bi ih objedinjavao neki misaoni ili emotivni okvir, ali ovako  osmišljeni raspršuju mi pažnju…

Očaravajuća je Amanda Prenkaj u svakom trenutku i svakom gestom: ona je sva unutra, nema u nje utjecaja vanjskog svijeta, ona naprosto „hoće“. Jednako je izvrstan, mada „neće“, Marko Hergešić. Ne znam zašto se Berislav Tomičić (sudionik one davne varaždinske izvedbe) upustio u pretjeranu ekspresiju koju je doveo do nepotrebne groteske – ipak je to samo dječja igra. Darovita mlada varaždinska glumica Tena-Antonija Torjanac  u ovom kvartetu nekako nije našla svoje pravo mjesto, ali moja prijašnja iskustva vezana uz nju govore mi da će biti bolje.

Mada zamišljena (čini mi se, bar) kao prikaz zaigranog dječjeg svijeta, predstava „Hoću – neću“  je, meni osobno, ostala na razini vidljivog, ali ne i doživljenog.