KUFER I KUNSTTEATAR: "MEMORIJA (SVIJETA) JE PUNA"
Znanje je moć, ali ne uvijek
Iako bih osobno više voljela čvršće oblikovan tekst, glumci uigrano i ironijski prate izvedbenu liniju, čija bi homogenost bila čišća kada bi reducirali ponavljanje sličnih situacija
Objavljeno: 1.13.2021 6:48:30 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Memorija (svijeta) je puna" / Karla Jurić

 

Suradnjom Kazališne družine KUFER i  Kazališta za izvedbene umjetnosti KunstTeatar nastala je predstava „Memorija (svijeta) je puna“, koncept mlade dramaturginje Nikoline Rafaj (Leksikografski zavod Miroslava  Krleže ,17.10.2020., osvrt na izvedbu 12.11.). Poticaj predstavi je, kao što piše u pratećem programu, sljedeći: „Opsesija dokumentiranjem proizašla je iz izloženosti hiperproizvodnji informacija uslijed koje postaje nejasno biramo li mi sadržaj ili sadržaj bira nas?“.  

Doista, neosporna je činjenica da nas javni, elektronički i pisani, mediji obasipaju brojnim informacijama koje nam ni količinski ni spoznajno ne trebaju, niti doprinose našem boljitku pa sve češće čujemo savjete psihologa i psihijatara da se klonimo stalnog praćenja vijesti odnosno da ih doziramo. Također valja priznati da se mi sami obilato krcamo nevažnim  obavijestima (na primjer o životima nama potpuno nevažnih spodoba: što jedu, s kim spavaju, koje dizajnerske marke odijevaju).

Kao što nam se prepuni poštanski sandučić, pravi i internetski  (pretrpana memorija), tako vremenom niti naše pamćenje ili sjećanje (memorija) ne mogu pohraniti nove  podatke (barem dok ne  „napravimo  reda“). Tako se odjednom ne možemo sjetiti  važnih pojmova, imena ili godina, ali nas zato  „opsjeda“ neka posve banalna informacija.  Ali nemojmo zanemariti niti vlastiti doprinos  općem „dokumentacijskom“ zagađenju: fotografiramo kolač koji se spremamo pojesti, zalazak sunca ili vlastito lice; same fantastične i nevjerojatne pojave! Ne pokušavamo više ništa zapamtiti, nemamo više vremena za užitak, postaje bezvrijedno sve ono što ne podijelimo s drugima (šeramo), a naš je ukus upitan ukoliko nam to ne „lajkaju“. Sličnost postaje poželjna, a različitost  budi sumnjičavost.

Troje glumaca, Lucija Dujmović, Iva Visković Križan i Paško Vukasović, odjeveni su u slične smećkaste kombinezone sa žutim aplikacijama (Ozana Gabriel), što ukazuju na vizualno izjednačivanje. Oni naizmjence izgovaraju nedovršene rečenice, čineći to uz energične pokrete (Nikolina Medak) i okruženi geometrijskim tijelima (Katarina Perić). Video projekcije manje-više čitljivih rečenica i audio snimke intervjua nepoznatih ispitanika izmjenjuju se s njihovim govorima i ta fragmentarnost ukazuje na površnost i ubrzani tempo primanja informacija. Iako bih osobno više voljela čvršće oblikovan tekst, glumci uigrano (i ironijski) prate izvedbenu liniju, čija bi homogenost bila čišća kada bi  reducirali ponavljanje sličnih situacija (što, dakako, nema veze s glumcima).