DJEČJE KAZALIŠTE B. MIHALJEVIĆA I KAZALIŠTE OBERON: "MALI VITEZ DON KIHO I ŠTITONOŠA SANCHO"
Motka i Okruglica
Iako su glumci sjajni, beskrajno uvjerljivi i scenski izuzetno šarmantni, predstava 'Mali vitez don Kiho i štitonoša Sancho' s nizanjem scena bez gradacije ili zapleta postaje monotona
Objavljeno: 12.1.2021. 10:49:16
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Mali vitez don Kiho i štitonoša Sancho" / Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku

 

Po motivima romana Miguela de CervantesaBistri vitez Don Quijote od MancheDamir Mađarić napisao je kazališni tekst za djecu naslovljen „Mali vitez don Kiho i štitonoša Sancho“.  Suradnjom Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku i Kazališta Oberon iz Koprivnice nastala je predstava u Mađarićevoj režiji, a nakon praizvedbe u sklopu Osječkog ljeta kulture (1.7.2020.), u jesen je upriličena koprivnička premijera (dvorana Domoljub, 9.10., osvrt na ovu predstavu).

Dječak Prospero, povučen i sramežljiv, najčešće se igra sam na tavanu krcatom različitim odbačenim stvarima. Poput sve introvertirane djece i on voli (vjerojatno) čitati i tako nalazi  roman o „vitezu tužnog lika“. Nakon što uspije nagovoriti  Mirandu da dođe na tavan, predlaže joj igru u kojoj bi oživjeli scene iz romana. Budući da je on izrazito visok i mršav (zovu ga Motka) a ona pomalo bucmasta (Okruglica), lako podijele uloge, pa on „odjeven“ u oklop vitla mačem jašući svojeg vjernog konja, dok ga ona, pokrivena slamnatim šeširom, slijedi „jašući“ magarca.

Iako u tekstu ima vrlo zgodnih dijaloga, nigdje se jasno ne objašnjava tko je izvorni vitez Don Quijote (ipak se radi o predstavi za djecu). Osim toga, kako se brojne scene nižu bez gradacije ili zapleta, a ne vidi se niti veza među njima (što je u skladu s romanom), zbivanje postaje monotono. Čak niti kratak, zgodan i naglašeno duhovit (mada nemotiviran)  iskorak u lutkarski svijet ne popravlja osjetno taj dojam. Možda bi dinamici izvedbe doprinio manji broj epizoda ili energičniji režijski zahvati? Jer glumci su sjajni, beskrajno uvjerljivi i scenski izuzetno šarmantni.

Svojim izgledom u kojem dominira dugačka fragilna figura i neobična, pamtljiva kosa, Gordan Marijanović širokim spektrom grimasa odlično prikazuje ushit i tugu dječaka Prospera koji pokušava oblikovati svijet u kojem bi mu bilo ugodnije i u koji pokušava uvući svoju prijateljicu Mirandu. Kao što je već netko svojedobno primijetio, Marijanović posjeduje „zavodljivu izvedbenu zaigranost“. Ulogom  Mirande, odnosno štitonoše Sancha, istovremeno vrckava i prostodušna, Antonia Mrkonjić sjajno prati svog maštovitog prijatelja. Budući da je on izrazito vitak, njezini normalni „gabariti“ izvrsno funkcioniraju u vizualnoj nadopuni pa tako dvoje djece prilično vjerno prikazuju poznate književne likove.

Odjeveni dječje „normalno“ (Marija Šarić Ban), oni se igraju u okrilju tavana kojeg je izuzetno nadahnuto oblikovala Marta Crnobrnja: uz naznaku tavanskih greda ona je ispunila prostor odbačenim predmetima među kojima se uvijek uspijevaju naći oni koji su nužni za određenu igru. Svakako su najmaštovitije oblikovani „konj“ i „magarac “ izrađeni  od dvokolica  s dodanim  odgovarajućim „glavama“. Poznati glazbenici Gordana i Miroslav Evačić svojim su doprinosom zaokružili svijet Mirande i Prospera.

Suradnja među kazalištima svakako je jedna od mogućnosti obostranog funkcioniranja (efikasnija od borbe s vjetrenjačama), ali preusmjeravanje publike (u ovom slučaju dječje) iz virtualnog tehnološkog svijeta u virtualni kazališni svijet zahtjeva ponekad malo cirkuske majstorije.