GRADSKO KAZALIŠTE ZORIN DOM: "GRANE SMO NA VJETRU"
Čuvari vjetra
Predstavu 'Grane smo na vjetru', potaknutu izuzetno humanim sadržajem, odlikuju sjajna vizualna komponenta, dopadljiva glazba, vrlo dobra gluma i domišljata lutkarska rješenja, ali sadržajna nedosljednost i neinventivna režija koče je u rastu prema moćnom stablu
Objavljeno: 12.28.2020 4:16:34 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Grane smo na vjetru" / Igor Čepurkovski

„Predstava 'Grane smo na vjetru' nastala je prema inspirativnoj noveli 'Čovjek koji je sadio drveće', a iz potrebe da svi i svugdje osvijestimo vrijednosti i mehanizme ovog prilično kratkovidnog konzumerističkog društva, orijentiranog na vlastitu dobit i trenutnu sebičnu nasladu“, zapisala je dramaturginja Ana Prolić u kazališnom programu predstave „Grane smo na vjetru“ temeljene na gore navedenoj priči francuskog pisca Jeana Gionoa (preveo Zlatko Crnković, Ceres, 2000.) koju je režirao (autor ideje i koncepta) Peđa Gvozdić  u karlovačkom kazalištu „Zorin dom“ (4. 12. 2020.).

Priča govori o osamljenom pastiru Elzeardu koji samoinicijativno sadi drveće po dostupnom zemljištu (za početak hrastove) da  bi pošumio pustopoljinu i zaustavio  uporni vjetar. Do susreta između pripovjedača i pastira dolazi slučajno, ali pripovjedač u pastirovoj nesebičnoj aktivnosti prepoznaje „fanatičnu upornost u najveličanstvenijoj plemenitosti“. Autor Giono (1895.- 1970.) u svojoj  priči opisuje pastirov život, način sadnje i promjene kroz koje  prolazi šuma (1913.-1933.) s takvom uvjerljivošću da su čitatelji dugo vjerovali da se radi o autobiografskom zapisu. Giono je to demantirao, no priča (1953.) je postala simbolom  pozitivnog ljudskog djelovanja („…ljudi mogu biti djelotvorni kao sam Bog i u stvaranju, a ne samo u razaranju“.). 

Ova doista dirljiva priča postala je vrlo popularna zahvaljujući animiranom filmu (1987.) Fredericka Backa (1924.-2013.) nagrađenom prestižnim filmskim nagradama. Iako je Gionova priča izmišljena, ona nije puka romantična želja jer postoje  ljudi koji na takav način nastoje uravnotežiti planetarni ekološki sustav (Jadov Payeng, par Selgado, Ji Jiefong) među kojima nam je najbliži Vladimir Dimić (1954.) koji to radi u Zagrebu.

U karlovačkoj  predstavi, uz poštivanje izvorne ideje, Prolić je dopisala društveno-političku notu: na čelu sela je samovoljni načelnik Marko (Nino Pavleković) koji malobrojnu zajednicu vodi „čvrstom“ rukom, što se sjajno ogleda u njegovom odnosu prema pokornoj supruzi (Lucija Matković). Povučenog pastira Juru (Peđa Gvozdić) smatraju čudakom (pače luđakom) jer hoda uokolo i sadi drveće, mada od toga nema nikakve izravne (materijalne) koristi. Seosku zajednicu čine, uz načelnikovu obitelj (pratimo odrastanje sina Bartola),  svećenik (Andro Damiš), malo „uvrnuti“ seljaci (Vanja Gvozdić, Goran Glavač) i baba Mara (Lovorka Trdin, koja pokretima, govorom, hodom, pogrbljenošću i izrazima lica  vrlo vjerno dočarava staricu). Usporedno sa seoskim životom, na pozornici se odvija priča o Mladenu (Lino Brozić) koji „traži  smisao“ (lutajući krajolikom) i kada bane u selo, nepovjerljivi se  seljaci  skrivaju, tako da mu jedino Jure daje vodu, hranu i konak. Postupno, kroz razgovor, Mladen saznaje o sadnji u koju Jura odlazi svakog dana sa svojim psom (kao pravi izopćenik).

Vjerodostojan izgled i izvrsna animacija velikog „bundaša“  podsjeća nas da su mladi glumci ujedno i lutkari: Vanja Gvozdić je „svojeg“ psa sam oblikovao i konstruirao (kostimografkinja Morana Petrović je, uz glumce, odjenula i psa, ogrnuvši ga krznom) i većim djelom  ga samostalno animira (uz povremenu pomoć kolegica). Scenografija Marte Crnobrnje (i Peđe Gvozdića) uz dizajnera rasvjete Roberta Pavlića sjajno dočarava selo (fasade, plot, rublje) i šumu, naglašavajući elemente realnosti ili  bajkovitosti. Bez dvoumljenja bih ovu scenografiju ubrojila među najljepše koje sam vidjela u zadnje vrijeme.

Dok  glumački dio prikazuje sadašnjost (povremeno na tragu  karikature, poput scena na sprovodu ili kada se svi ruše pod naletima snažnog vjetra), tehnikom kazališta sjena dočarava  se proteklo, ratno razdoblje. Iako je zgodna zamisao, scene predugo traju što remeti ritam izvedbe i labavi intenzitet  radnje. Slično se događa pri nemotiviranim izvedbama, inače dobrih pjesama (Peđa Gvozdić, Mario Mirković), koje bez ikakve jasne potrebe „iskoče“ usred zbivanja i odvuku cijeli ansambl (koji vrlo dobro pjeva i svira) na stranputicu. Također mi nimalo nije po volji režija temeljena na mehaničkoj izmjeni svjetla i tame (mrak je praćen stalnim glazbenim motivom), jer umrtvljuje tempo i izaziva monotoniju. Znam da se one silne fasade moraju pomicati i da šuma mora nicati (taj dio je zgodno smišljen), ali vidimo kretanje i čujemo zvukove pa je taj „mračni“ dio privid. Nažalost, takav  se  „redateljski pristup“ standardno koristi, no zbog toga nije nimalo prihvatljiviji.

Nakon prikaza seoskog života, sadnje drveća i nastanka šume, pripovjedač Mladen želi obznaniti svijetu pojavu šume (za koju mnogi misle da je samonikla jer Jura djeluje samozatajno) i odlazi u grad do novinske redakcije (od tuda na dalje prestaje Giono i počinje Prolić). Prolazeći gradom (duhovite scene gradske vreve), Mladen dolazi u redakciju (karikiranu) i uspijeva privoljeti urednike da naprave   reportažu o „čudnoj  šumi“. Televizijska ekipa u selu  intervjuira načelnika Marka, koji sebi pripisuje zasluge za posađenu šumu, Jure nestaje stapajući se sa stablom, a buka strojeva, umjesto nacionalnog parka nagovještava izgradnju hotela…

Preobražaj koji doživljava načelnik Marko, a s njime i seljani,  sasvim je nelogičan: oni se svi zajedno odjednom pobune protiv „prosperiteta“, otjeraju ministra, drvosječe i građevinske radnike i nastavljaju Jurin posao. Takav je preokret kod sebičnog i osornog seoskog načelnika (odličan Nino Pavleković) potpuno nemotiviran jer on nikada nije mario za opće dobro niti prema ikome  pokazivao ljubaznost – jedine njegove životne postavke bile su osobna korist i moć. Budući da su događaji cijelo vrijeme realistični, a nisu se pojavile nikakve čarolije, ovakav nagli obrat nema nikakve podloge. Ako se već željela ovakva „slatkasta“ završnica, onda se trebala ranije barem naznačiti neka načelnikova dvojba ili kolebljivost, možda popustljivost, budući da je mala vjerojatnost da bi se seljeni uključili bez prisile u njegove „radne akcije“. Scena zajedničke sadnje na „Jurin način“ i završna pjesma nudi radostan kraj, ali na razini predstave čini mi se promašajem.

Predstavu „Grane smo na vjetru“, potaknutu izuzetno humanim sadržajem, odlikuju sjajna vizualna komponenta, dopadljiva glazba, vrlo dobra gluma i domišljata lutkarska rješenja, ali sadržajna nedosljednost i neinventivna režija  koče je u rastu prema moćnom stablu.