HNK ZAGREB: "PONOS I PREDRASUDE"
Na kraju krajeva, živiš od svog sna
Uživala sam u baletu 'Ponos i predrasude', podjednako u koreografiji, glazbi, izvedbama i cijelom ozračju kojim je odisao
Objavljeno: 12.16.2020 11:30:23 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ponos i predrasude" / Mara Bratoš / Marko Ercegović

Termin „dramski balet“ prvi put sam čula gledajući plesnu izvedbu Shakespeareove ljubavne tragedije „Romeo i Julija“  u koreografiji Valentine Turcu u SNG Maribor (2012.) i shvatila kako je to odlično pogođen termin jer ujedinjuje duh  predstave i tehnički vid izvedbe. Nakon tog iskustva više se nisam čudila plesnoj inačici poznatog dramskog ili proznog   djela jer su najbolji primjeri nedvojbeno pokazivali da pokreti mogu uspješno zamijeniti riječ (uostalom, koristimo izraz  „govor tijela“ smatrajući ga pouzdanijim od govora riječima?). Dakako, time mislim na sadržaj, a ne na stilski izraz.

Unatrag nekoliko sezona u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu zaredali su dramski baleti u koreografiji Lea Mujića, pa smo nakon Tolstojeve „Ane Karenjine“ (u suradnji s  Valentinom Turcu, 2014.) imali priliku vidjeti kultnu  Krležinu dramu „Gospoda Glembajevi“ (2017.), da bi se  nedavno zavrtjeli junaci iz romana Jane AustenPonos i predrasude“ (7.11.2020.).

Engleska spisateljica Jane Austen (1775.-1817.) u svojim se romanima bavila ne samo romantičnim epizodama već i   socijalnom problematikom, precizno secirajući postojeću situaciju, katkad čak satirično. Središnja tema njezinog najpoznatijeg romana „Ponos i predrasude“ (1813.) jest obitelj Bennet i njihovih pet neudanih kćeri: budući da nisu mogle naslijediti obiteljsko imanje, svoju su egzistenciju morale riješiti brakom (ukoliko nisu željele otići u samostan ili služiti kao družbenice). Najpoduzetnija u pokušajima udomljavanja sestara Bennet jest, dakako, njihova majka i zato svoje kćeri redovito vodi na balove kako bi tamo srele ženike. I doista, tamo su se susreli svi budući parovi: ljupka  Jane odmah privuče dragog i pristojnog Charlesa Bingleya, neobuzdana Lydia svojeg princa nalazi u šarmantnom  Wickhamu, a susreću se Lizzy i Darcy, iako susret završava loše…

Pametna i oštroumna Lizzy (Elizabeth) zaključuje da je Fitzwilliam Darcy neugodna i ohola osoba, a kada uskoro otkrije da je on uzrokovao ljubavnu nesreću njezine sestre, odbija njegovu (neočekivanu) prosidbu. Prethodno je odbila    nasljednika njihova imanja, rođaka Collinsa (jer je on „umišljen, bahat, uskogrudan, budalast“), što njezinu majku baca u očaj jer bi se udajom bilo koje kćeri Bennet  za Collinsa, obitelj bi ostala stanovati u kući. No, kako ipak postoje djevojke koje ne biraju supruga (niti sretnu bračnu zajednicu), nego brak kao egzistenciju, za Collinsa se udaje Lizzyna prijateljica Charlotte. Darcy uspijeva popraviti pomutnju koju je izazvao između Jane i Bingleya, uskladiti vjetrogonjastu Lydiju i nemoralnog Wickhama, raskinuti  obećanje koje ga vezuje uz kćer lady Catherine de Bourg i napokon, siguran u svoje osjećaje, iznova zaprositi Lizzy.  Budući da se ona uvjerila u njegovu dobronamjernost… ma da, dogodi se ono što smo znali od samog početka, od prve osorne riječi napisane u romanu i prvog neprijateljskog susreta na pozornici – sretan brak.

Scenograf Stefano Katunar obiljem zelenila prikazuje na vrtni  (ruralni) ambijent, raskošni luster nije samo aluzija na plesnu dvoranu, nego simbolizira društveni status, a naslonjač u kojem sjedi lady Catherine de Bourg jasno ukazuje na njezinu moć i autoritet (usprkos komičnim dodacima). Razdoblje  engleske povijesti nazvano „regency period“ (regentstvo princa Georgea, sina kralja Georgea III. za vrijeme kraljeve bolesti od 1811. do 1820.) u koje pada spisateljska aktivnost Jane Austen, odlikuje moda laganih haljina visokog struka i kovrčavih frizura, što je u svojoj kostimografiji iskoristila Manuela Paladin Šabanović. Spomenute odlike vide se na haljinama mladih djevojaka, dok su „zrele“ žene odjevene tradicionalnije. Boja odjeće ponekad odlikuje karakter (svijetli Bingley, tamni Darcy) i naglašava prigodu (slične haljine u skupnim scenama), a izrazito je duhovita scena obitelji u noćnim košuljama (jer uzrujana lady C. de Bourg posjećuje Lizzy u neprilično doba).

Mujić je za potrebe predstave, osim koreografije i režije, odabrao glazbu uz suradnju plesača (i dramaturga) Balinta Rauschera. Odabrani su engleski skladatelji „čija djela zrače prirodom“, od baroknih (Purcell, Handel)  do onih koji su skladali u  20. stoljeću (Elgar, Williams, Parry, Warlock), od onih znanih po obradi folklornih napjeva do simfoničara.

I napokon dolazimo do plesača, podjele, izvedbe i dojma! Budući da se radi o prilično zahtjevnoj koreografiji („klasični balet i povijesni plesovi iz vremena radnje romana“, odnosno  „stilizirani folklor, povijesni plesovi i neoklasičan  stil“, kako je istaknuo sam Mujić) i brojnim izvođačima (30 imenovanih osoba  i 19 građana/građanki/posluge) postoji nekoliko podjela, ali će u sljedećim reprizama za sada plesati  premijerna podjela.

Natalia Kosovac svojim plesačkim umijećem i glumačkom izražajnošću pravi je odabir za uloge jakih ličnosti. Dok čita, odjevena u zelenu haljinu uz taktove poznate melodije „Greensleeves“, slutimo snagu mlade žene koja neće popustiti pod pritiscima okoline niti će poštovati društvene norme ako ih smatra bezvrijednim, ali će priznati zabludu kada se uvjeri u svoju pogrešnu procjenu. Svakim svojim korakom, pokretom ili mimikom, Kosovac pokazuje suvereno vladanje scenom i dolaskom Darcyja (Guilherme Gameiro Alves) ta se snaga istovremeno dijeli i pojačava.  Jer, Gameiro Alves, mada prikazuje suzdržanog tipa kojem se svi pomalo gade, poput literarnog Darcyja ispunjava prostor: uvijek se iznenadim preobrazbi koju doživljava ovaj plesač prelaskom iz područja dnevnog svjetla u sferu reflektora; odjednom se iz  simpatičnog momka pretvara u karizmatični lik. Moram priznati da sam zadnji puta imala takav osjećaj u svojoj djetinjoj dobi gledajući markantnog Miljenka Vikića (1931.-2020.), osobito u  đavolskoj  ulozi  „Đavla u selu“. 

Fragilna  Iva Vitić Gameiro kao umiljata Jane i sjajno joj pridružen Balint Rauscher kao Charles Bingley čine suptilnu protutežu prije spomenutom paru Kosovac – Gameiro Alves i baš zato što mi se njih četvero čine idealnim odabirom, jako  me zanimaju nastupi njihovih alternacija (Suzuki, Sumitomo, Maruo, Harris). Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo kao Lydia i Wickham uspijevaju dočarati svu „razbarušenost“ njihove veze, dok su neudane preostale još najmlađe sestre Kitty (Mutsumi Matsuhisa) i odlično osmišljena Mary (Miruna Miciu). Izvanrednu je ulogu ostvarila Mirna Sporiš kao gospođa Bennet, sjajno prikazujući „ženu skromne inteligencije, malog znanja i promjenjive naravi“, odanu obitelji i dobrobiti svojih kćeri. Domišljatom i zahtjevnom koreografijom, više s glavom na podu nego u zraku, Kornel Palinko je dočarao budalastog i umišljenog Collinsa, beznačajnog pojedinca moćnog zbog okrilja pokroviteljice i zakonodavstva.

Osim sjajno otplesanih pojedinih karaktera, moram sa zadovoljstvom spomenuti uigranosti i sklad skupnih scena, posebno u slučaju baletana. Uživala sam u baletu „Ponos i predrasude“, podjednako u koreografiji, glazbi i izvedbama.  Uživala sam u cijelom ozračju kojim je odisala predstava i u ponovnom čitanju romana.  A Mujićeve  riječi  da „Na kraju krajeva, živiš od svog sna“, tumačim kao utjehu: korake ti mogu sputati, ali snove ne.