Deveti Bobijevi dani smijeha, tradicionalni festival komedije u počast glumcu Josipu Bobiju Marottiju (1922.-2011.), prilično je uspješno (16.-30.10.2020.) prošao kroz kordon korone u zagrebačkom Centru za kulturu „Histrionski dom“ počevši i završivši novom predstavom Glumačke družine „Histrion“, čuvenom dramom Zvonimira Bajsića „Gle, kako dan lijepo počinje“ u režiji Zorana Mužića.
Autorsko djelovanje redatelja, književnika i prevoditelja Zvonimira Bajsića (1925.-1987.) bilo je blisko vezano uz dokumentarne i igrane radijske drame pa se i „Gle, kako dan lijepo počinje“ prvo pojavila na radiju (1974.), a tek potom u kazalištu (1979., u režiji Ladislava Vindakijevića). I danas pamtim vehementnu Zdenku Heršak (1928.-2020.) čija je Mariola iz mojeg sjećanju praktički istisnula plahog i upornog Miroslava, izvrsnog Fabijana Šovagovića (1932.-2001.).
Moram reći, nažalost, da je svaka sljedeća glumačka postava ostajala u polusjeni ove pa sam nestrpljivo čekala nastup Barbare Vicković i Zlatka Ožbolta (30.10.2020.). Odjeveni „po starinski“ (Elvira Ulip) u sobi dominantno ispunjenoj zelenilom (Enes Hodžić) uz glazbene prekide između prizora (Arsen Dedić, „Ni ti ni ja“) dvoje ljudi pokušavaju uspostaviti prisnost kako bi natkrili usamljenosti.
Početni prizor najavljuje komičan razvoj događaja: misleći da dolazi inkasator, Mariola otvara vrata muškarcu koji se ubrzo udomaćuje, tvrdeći da ga je ona pozvala na kavicu. Mada ona to negira (pokušava čak biti osorna), postupno popušta i prilagođuje se njegovim traženjima: od ručka do izjave „Vas treba upotrebljavati“! Između zgražanja (on ima sve rekvizite za ostanak – šlape, pidžamu, četkicu za zube) i znatiželje, usamljena Mariola počinje uočavati njegove dobre strane, ali onda dolazi do preokreta….
Urbana priča o starosti i samoći koja na različite načine pogađa različite ljude, zahvaljujući svojoj neprekidnoj aktualnosti, uvijek predstavlja dobar repertoarni potez, što ni sada nije iznimka. Ova jednostavna priča, čija se posebnost očituje u pametno doziranim „otkačenim“ detaljima, trebala bi izvedbu temeljiti na brzoj izmjeni scena i likovima čije se promjene zbivaju u malim, ali neprekidnim koracima. Osobito u slučaju ženskog lika jer Mariola u nekoliko sati prelazi put od energičnog odbijanja riječju „kvit“ do spremnosti za ples, pa i za dulji, ako ne i trajni Miroslavljev ostanak.
Ožbolt donekle uvjerljivo slaže mozaik neobičnog Miroslava, pomalo zagonetnog u svojim namjerama. Vicković Mariolu, koja je ustvari graditeljica mogućeg odnosa, prikazuje suviše suzdržanom, gotovo pasivnom, što mi se čini nelogičnim jer u Marioli još živi nada, dapače „joie de vivre“ (radosti življenja).
Moram zaključno napomenuti da mi nije jasno zašto je ova predstava redateljski i glumački tako stišana jer, prema svemu sudeći, sumnjam da ju je Bajsić takvom zamislio.