KAZALIŠTE MALA SCENA: "PLAČKO"
Plač kao super-moć
Kraćenje teksta i dodatna režijska dinamika mogli bi predstavu bolje približiti onima za koje je napravljena jer je ideja zgodna, a glumci nadahnuti
Objavljeno: 11.20.2020 12:30:47 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Plačko" / Mirko Cvjetko

Posredne metode mogu biti učinkovitije od onih izravnih pa se tako u kazalištima čije su predstave namijenjene djeci na prihvatljivo zabavan način (jer pametno ne mora nužno biti dosadno!) nastoje „progurati“ životno korisne činjenice (bez obzira što one djeci u danom trenutku uopće nisu važne – bit će, kad-tad). Ali, prije toga  treba „pomaknuti“ dječje iskustvo…

Recimo, plač kao manipulativno sredstvo. Koliko smo puta vidjeli klinca kako padne i zaplače ukoliko ga netko gleda, ali ako nema svjedoka (potencijalnih tješitelja) ustane i ode bez ikakvog nagovještaja plača. No, ukaže li mu se  naknadni promatrač…  Dakako, ako se radi o malom djetetu koje još ne zna govoriti, plač je često jedini način iskazivanja određenih potreba pa se ono svojski trudi dok ne dobije hranu, igračku ili suhu odjeću. Djeca dobro pamte kako su plačem postizali željene ciljeve pa i kada narastu, nastave se služiti istom metodom. Roditelji vrlo često udovoljavaju  rasplakanoj djeci zbog osjećaja krivice  ili zato što teško podnose dreku pa mali „mudraci“, kao veliki, manipuliraju onima oko sebe. Dolaskom među vršnjake, mali manipulant postane izvorom ruganja i neugodnih nadimaka poput plačko, cvilidreta ili  tulilo. Upravo o jednom takvom dječaku govori predstava „PlačkoKristine Gavran u režiji Tine Hofman i izvedbi Vida Ćosića i Hane Kunić u Kazalištu „Mala scena“ (23.10.2020.) za mališane od tri do osam godina (starijima služi kao podsjetnik).

U kuhinji (Lucija Prstec Smolčec) gledamo mamu dok   priprema objed i njezinog malog sina koji leži ispod stola i plače. Iz njihovog razgovora saznajemo da on neprekidno plače, čak i onda kada nema ili ne zna razlog… Budući da ga svi zovu Plačko, on je izgubio / zaboravio svoje ime i potaknut zlatnom ribicom kreće u potragu za njim. Na tom putu susreće profesoricu Suzić, Krokodila i Mudrog Luka koji mu otkrivaju da postoje različite vrste suza. Na primjer one nastale kada režemo luk ili one koje zovemo krokodilskim, nemaju veze s osjećajima. Osim toga, osjećaji se iskazuju  riječima, a ne plakanjem.

Ćosić stalno ostaje u liku dječaka Plačka (zapravo Antona), dok Kunić mijenja uloge odjećom (L. Prstec Smolčec), prigodnim detaljima (krokodilova čeljust, naglavak u obliku luka) i animirajući predmete. Zbog relativno neujednačenog teksta (uvodni dio je „dosadnjikav“, dok je priča Mudrog Luka o osjećajima izvanredna) i stišane režije, pada tenzija izvedbe. To posebno dolazi do izražaja pri preobražaju Hane Kunić iz jednog lika u drugi, osobito kada prenaglašena glazba (Ivana Starčević, Marko Levanić) ometa tekst. Lakši zadatak ima Vid Ćosić jer se mora usredotočiti samo na jedan lik, svojeg malog  Plačka koji postaje pravi momak pa on to čini vrlo uvjerljivo (možda ipak ne bi trebao pjevati).

Kraćenje teksta i dodatna režijska dinamika mogli bi predstavu bolje približiti onima za koje je napravljena jer je ideja zgodna, a glumci nadahnuti.