HKD NA SUŠAKU I STUDIO „K“ SZINHAZ: „MEMORIA CIVITATIS / SJEĆANJE GRADOVA“
Bludnice i gradovi, iseljenici i brodovi
Predstava 'Sjećanje gradova' na fragmentaran, ali vrlo jasan način prikazuje jedno turbulentno razdoblje u kojem su se sljubljivale sudbine gradova i njihovih stanovnika
Objavljeno: 17.11.2020. 10:42:41
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Memoria civitatis / Sjećanje gradova" / Doma Petra

Predstava  „Memoria civitatis / Sjećanje gradova“  u režiji Edvina Liverića nastala je u koprodukciji  Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku (21.10.2020.) i Studija „K“ Szinhaz iz Budimpešte (22.9.2019.), a prema ocjeni kazališnih kritičara  uvrštena je među deset najboljih predstava protekle sezone u Mađarskoj. Tekst su, prema arhivskoj građi o društveno-političkoj pojavi s početka 20. stoljeća nazvanoj „Veliki val“, napisali Kata Gyarmati i Edvin Liverić, a kako se radi o iseljenicima iz raznih dijelova Austro-Ugarske monarhije,  glumci govore mađarski, hrvatski, talijanski, njemački i engleski.

Predstava je gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih (23.10.2020.) na sceni „Polanec“ čime se izvrsno dočarala klaustrofobija ne samo stanovnika nevelikog lučkog grada Fiume (Rijeka), odnosno iseljenika koji smješteni u hotelu „Emigrant“ čekaju isplovljavanje, već i njihovog budućeg  boravka  u brodskim kabinama (najčešće u potpalublju).  Oblikujući luku od drvenih elemenata i čitajući novinske reklame, glumački ansambl dočarava riječku urbanu atmosferu u kojoj saznajemo za sudbinu bludnica, za pojam „sette bandiere“ („Nema veza koja je zastava, glavno da trgovina cvijeta i da se dobro živi“) i za uspostavljanje izravne brodske linije dva puta mjesečno između Rijeke i New Yorka.

Rijeka je, kao mađarska luka (1868.-1914.), postala glavna iseljenička luka žitelja Austro-Ugarske za Ameriku (od 1903.- 1914. kroz nju je prošlo više od tristo tisuća iseljenika), zbog čega je brodarska tvrtka posjedovala jedanaest brodova (među njima i brod „Carpathia“ koji je spasio preživjele brodolomce  s „Titanica“  1912.).

Liverić jednostavnim, ali učinkovitim zahvatima dočarava  iseljeničke navade (i ljudi i kovčezi stisnuti su na kup!), dolazak u njujoršku luku (satira na Kip slobode) i proceduru  ulaska u željenu zemlju (uz ponižavanje). Mada su glumci svaki za sebe jasno profilirani, teško je ikoga izdvojiti jer nastupaju kao homogeni ansambl (Nika Ivančić, Nina Sabo, Deni Sanković, Katalin Homonnai, Daniel Lovas, Gabor Nagypal, Julia Nyako, Melitta Pallagi i Gyoergy Sipos). Scenografija praktički ne postoji, pa njihova starinska odjeća (Viktoria Boros) plastično prikazuje razdoblje s početka 20. stoljeća.

Prispjeli u Ameriku, iseljenici su morali promijeniti imena, osobito ukoliko se radilo o suviše kompliciranim ili teško izgovorivim. U završnoj sceni pred nama se redaju poznati i uspješni ljudi koji su iselili u Ameriku u spomenutom razdoblju ili su to učinili njihovi roditelji (a neki su to izveli u drugačijim okolnostima). Posljednji lik na sceni je primjer različitih utjecaja na osobu stasalu u Austro-Ugarskoj: književnik mađarskih korijena Ödön von Horvath (1901.- 1938.) rođen je na Sušaku (u Kamovljevoj ulici), djela je pisao njemačkim jezikom i kada se bježeći pred nacistima skrasio u Parizu, na ulici ga je ubila odlomljena grana…

Predstava „Sjećanje gradova“ na fragmentaran, ali vrlo jasan način prikazuje jedno turbulentno razdoblje u kojem su se sljubljivale sudbine gradova i njihovih stanovnika pa je doista znakovito završno pitanje: „Tko tu priča? Grad ili ja?“