Najnovija premijera zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh je praizvedba drame Marine Vujčić „Umri ženski“ u režiji Rajka Minkovića (10.10.2020.). Drama je 2014. nagrađena 3. nagradom za dramsko djelo „Marin Držić“, ali  na pozornicu nije postavljena u izvornoj verziji, nego osjetno promijenjenog završnog djela prema zamisli Dore Delbianco i Rajka Minkovića.

Središnji likovi su majka Barbara (Nina Erak-Svrtan) stara 57 godina i njezine tri kćeri, Valerija (Iskra Jirsak), Emilija (Mia Anočić-Valentić) i Patricija (Ines Bojanić) u dobi od 32, 35 i 37 godina. Upravo njihove godine često postaju presudne za procjenu njih kao osoba: majka živi s petnaest godina mlađim Fabijanom (Nikša Butijer), što izaziva pritajeno nezadovoljstvo njezinih kćeri i bojazan da će se one, kad (ne ako) majka premine prije svojeg mlađeg partnera, sporiti s njim oko ostavštine(?!). Pri tome, ni one same nisu u idealnim vezama: Emilijin odabranik Vladimir je oženjen (Luka Petrušić) i njegova žena Marta (Anita Matić Delić) zna za njegovu nevjeru, Valerija svojim prozaičnim poslom u statističkom zavodu uzdržava Gregora (Damir Poljičak) koji  traga za nadahnućem kako bi napisao roman/dramu, dok je Patricija svojeg partnera jednostavno – izmislila. Iz navedenog  proizlazi da je možda najkvalitetniji odnos Emilije i Fabijana, bez obzira što je on pomalo manipulator sklon finoj „papici“ i mirnom životu. Međutim, u našoj sredini par u kojem je žena starija izaziva podsmijeh, pa još ako je taj muškarac policajac, sprdnji nema kraja.

Prema Martinoj narudžbi, Fabijan počinje uhoditi Emiliju i Vladimira, što redatelj naglašava projekcijom sove koja vreba iz duplje ili se obrušava s visina (što je isključivo u funkciji podsmijeha jer je sova lovno aktivna noću, a ovi se, logično,  nalaze danju). Suprotno autoričinu dramskom završetku, u predstavi Barbara doživljava moždani udar (što omogućuje Erak-Svrtan zanimljivu glumačku kreaciju), a potom i umire, što je dodatni poticaj za ismijavanje Fabijana: on zdušno plače u čemu ga Emilija bodri, a gledalište puca od smijeha(?!). Scena u kojoj Fabijan posjećuje knjižnicu (u kojoj radi Patricija) da bi posudio knjigu (čak dva jednaka primjerka) „Bambija“, po mojem sudu pripada humorističkom kiču.   Nisam sigurna da mi se sviđa ruganje ljudskim nedaćama u koje su ljudi zapali zbog pogrešnih premisa, a zbog kojih se  niti ne uspijevaju izvući iz nemilih situacija ili odnosa.

Ako ipak prihvatim da je sadržaj pomaknut prema komičnom u dosluhu sa sloganom „potraži smiješno u svemu i naći ćeš“, pokušavam to pronaći u Minkovićevoj režiji. Ali ne nalazim: nakon pojedine igrane scene (potpomognute snimkom krajolika ili vedute) nastupa zatamnjenje u kojem se  razmješta scenografija (Irena Kraljić) i pojavljuju sjene na paravanu u pozadini. Upravo zbog te jednolike izmjene  „scena i sjena“ pada tonus predstave, što djelomično narušava kontinuitet glumačkih kreacija. A glumci su, doista, izvrsni. Recimo Jirsak, Anočić-Valentić i Bojanić su precizno i nadahnuto prikazale odlike svojih junakinja koje, iako različitih temperamenata i svjetonazora, tragaju za istim  životnim pretpostavkama, mirom i srećom, pokušavajući to  naći u svojem domu, na svojem poslu, u svojoj obitelji. S druge strane, mislim da ćemo dugo pamtiti sjajnu Petrušićevu minijaturu u kojoj se njegov Vladimir, nakon Emilijine pohvale, počinje „šepuriti“. U autoričinoj  drami  postoje još dva lika, no njihove  su replike  podijeljene među postojećim likovima pa osim čitateljskih njuškala nitko  ne sluti njihov izostanak.

Predstava „Umri ženski“ imat će svoju publiku, jer bolje da se mi smijemo njima, nego oni nama. Osim toga,  glumci su zbilja izvrsni i da se nije zadiralo u tekst i da je režija vještija, predstava je  mogla  biti baš, baš… Ali , da je strina muško, zvala bi se stric.