GKL RIJEKA, "NOVE ZGODE WANDE LAVANDE" I ZKL, "MEDO ĐURO U VRTIĆU"
Ušće pliće od izvora
Iako su u obje predstave o Wandi Lavandi i medi Đuri surađivali isti autori i glumci, u oba slučaja je prva predstava bolja od druge tekstualno, dinamikom i ugođajem
Objavljeno: 11.2.2020 1:14:04 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Nove zgode Wande Lavande" / GKL Rijeka

Velike filmske uspješnice često dobivaju jedan ili više nastavaka, a za to se navode najčešće tri razloga: novac, novac i novac. Kod književnog djela ili kazališne  predstave poticaj nije tako izravan jer ni zarada nije tako velika, ali je činjenica da se nastavkom na jednostavniji način dolazi do gotovog proizvoda. Možda je moj zaključak neutemeljen i proizvoljan, ali je zanimljivo da je u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka nova sezona počela predstavom „Nove zgode Wande Lavande“ (12.9.2020.) Jelene Tondini u režiji Morane Dolenc (nastavak predstave „Wanda Lavanda“ ), a u Zagrebačkom kazalištu lutaka predstavom „Medo Đuro u vrtiću“ (2.10.2020.) Ane Tonković Dolenčić u režiji Petre Mrduljaš (nastavak predstave „Medo Đuro kod  zubara“).

Šarena i vesela ovčica Wanda u prvoj se predstavi čvrsto ukotvila u svačijem srcu pa su svi nestrpljivo čekali najavljeni  nastavak njezinih dogodovština (osvrt na izvedbu 25.9.).  Autorski tim je ostao isti, pa je Luči Vidanović i dalje    kreatorica lutaka i scenografije, Anita Valo i Meri Jaman su skladale glazbu, Sanjin Seršić je oblikovao rasvjetu, a Vedrana Balen Spinčić je dramaturški obradila tekst.

Dok je u prvoj priči naglasak bio na uvažavanju raznolikosti, u drugoj je središnja tema ljudsko onečišćenje okoliša. Wanda prilikom čišćenja plaže zatiče bjeloglavog (creskog) supa zarobljenog smećem i oslobađa mu glavu iz odbačenog ćupa. Također pomaže morskim životinjama (sipi i hobotnici) u njihovim nevoljama (nije sasvim jasno je li more zagađeno ili je sipa ljuta pa ispušta obrambeno crnilo). U odnosu na prvu predstavu, u ovoj su Wandine dogodovštine pomalo zbrkane, glazba ne sjeda u uho, a scenografija je manje maštovita. Veteran riječkog lutkarstva Zlatko Vicić i ovaj put animira ovcu i, što je prava rijetkost, doista pjeva. Ostale likove animira Petra Vučković. Osim lutkara, čini mi se da je u svakom segmentu ova predstava slabija od one prve, izvorne.

Iako uglavnom zamišljena kao edukativna predstava, priča o medvjediću Đuri, njegovom odlasku zubaru i pranju zubi, pokazala se vrlo dopadljivom. U novoj se predstavi Đuro mora naučiti socijalno prihvatljivom ponašanju, mora svoju omiljenu igračku (robota) ponuditi drugom (skroz čudnom, izgleda kineskom) medvjediću i biti ljubazan, pa još i pristojan (osvrt na izvedbu 4.10.). Kao što je vidljivo,  postoji nekoliko usporednih pripovjednih  rukavaca što maloj djeci vjerojatno otežava praćenje: Đuro  mora posuditi svoju igračku i mora se družiti s novim likom i mora govoriti „čarobne riječi“ (izvoli, hvala, molim, oprosti) i mora raditi  tko zna kakve još strahote…

Odnosi među likovima su jasno ocrtani pa se odnos između krtice (Adam Skendžić) i Đure (Marta Bolfan Ugljen) temelji  na prijetvornosti (krtica planira Đuri ukrasti robota pa podržava Đurinu nevoljkost da drugoj djeci posudi svoje igračke), a između Đure i Ponga (veliki panda, a ne panda) na uzajamnoj pomoći (Pong otima krtici Đurinog robota, a Đuro se odlučuje igrati s Pongom). Malo je neobično da se medvjedići razumiju, jer Pong pretežno govori kineski (xiexie). Općenito, tekst bolje funkcionira u slikovnici nego na pozornici jer su prijelazi između pojedinih situacija ponekad malo „hrapavi“. Osobito onaj dio kada se inzistira na „čarobnim riječima“ jer ako su pouke prenaglašene, opterećuju i postižu suprotan učinak!

Budući da se sve i dalje  zbiva u šumi, scenografija Ane Sekulić  vrlo nalikuje onoj u prvoj predstavi. Lutke je oblikovala Neda Vuković, autorica ilustracija u slikovnici pa malo iznenađuje da je ljupki crno-bijeli medvjedić, zasigurno jedno od najubavijih bića u prirodi, izveden kao prilično „ružnjikava“  lutka! Skendžić za prikaz krtice nosi tamne naočale (krtice ne vide), dok Matilda Sorić (teta Renata, odgojiteljica) odjećom nalikuje bubamari(?). Glazba je vrlo zgodna (Nenad Brkić), osobito ona nalik kineskoj, ali su za ugođaj posve nepotrebne vrpce i lepeze.

U obje predstave o Wandi Lavandi radio je isti autorski tim i animirao isti glavni lutkar. U obje predstave o medi Đuri surađivali su isti autori, a medu je animirala ista lutkarica. U oba slučaja je prva predstava bolja od druge tekstualno, dinamikom  i ugođajem. Možda objašnjenje leži u riječima starog Indijanca: „Nekada magija djeluje, nekada ne“. A možda nisu čarobne riječi one koje su nas pokušali naučiti u predstavi nego: abrakadabra, žgdš, hokus-pokus i špajza?