ZKM: "CEMENT"
Mnogo zbrke ni za što
Dolaskom u ZKM na predstavu 'Cement' bila sam, svakako, zadovoljna da sam opet u ovom kazalištu, ali bila bih puno zadovoljnija da sam gledala predstavu koja bi mi rekla nešto što me se tiče
Objavljeno: 10.29.2020 12:05:58 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Cement" / ZKM

Vrlo je zanimljiv suživot između kazališta i korone: nevidljivi mikro organizam vreba trenutak „kartodrapčeve“ nepažnje kako bi ušao u kazalište (voli predstave), a da to nije nikakva tlapnja, dokazuju globalni postupci vlasti prema kazalištima:  u cunamiju panike prva su zatvorena kazališta. Nakon što su već dozvoljene sve socijalne aktivnosti (sportske,vjerske, ugostiteljske, turističke), nevoljko je dopušteno i kazalištima da svojoj desetkovanoj publici pruže izvedbene užitke (zanimljivo da se korona uopće ne vozi javnim prijevozom). Nisam mogla zaobići ova razmišljanja (vidjet ćemo skora zbivanja u jesensko/zimskom periodu) jer su neke predstave taman stasale kada ih se naprasno izguralo sa scene, pri čemu izravno mislim na predstavu Heinera MülleraCement“ u režiji Sebastijana Horvata u ZKM-u (najavljena za 13.3.2020., premijera se ostvarila  25.9.,a sljedeći se tekst  odnosi na predstavu 29.9.).

Poznavateljima ruske književnosti iz doba SSSR-a zasigurno je poznato ime Fjodora Vasiljeviča Gladkova (1883.-1958.) čiji je  najpoznatiji roman („proizvodni roman“) „Cement“ (1925.) iznesenim idejama, sadržajem i tezama postao prototip  književnosti socijalističkog realizma (socrealizma), stila koji se  čvrsto ugnijezdio i u likovnim umjetnostima. Nakon Brechta (1898.-1956.),najutjecajniji (istočno)njemački dramatičar Heiner Müller (1929.-1995.) svojim je brojnim dramama, nerijetko oslonjenim na antičke junake ili poznata djela (pamtimo „Hamletmaschine“ (1977.) sa sjajnim mladim Vedranom Mlikotom (1969.) u režiji Ivice Boban u Teatru ITD 1992.) kritizirao državno uređenje Njemačke demokratske republike (DDR, popularno nazivane Istočna Njemačka) u kojoj je živio. Krutim socijalističkim poretkom DDR je podsjećala na SSSSR pa u tome možemo možda pronaći povod za Müllerovu adaptaciju Gladkovljevog romana „Cement“ o propaloj tvornici cementa, stvaranju novog čovjeka, odnosno „nove“ oslobođene žene i dominaciji ideologije nad ljudskošću.

Ako su se redatelj Horvat i dramaturg (i adaptator) Milan Marković Matthis već prihvatili Müllerove drame, pitam se što ih je nagnalo da dodatno „nakaleme“ jugoslavenske motive, bilo u tekstu, scenografiji ili „hrabrom“ drapanju zastave? Puno mi se točnijim čini opažanje Igora Gajina u programskoj knjižici da s padom komunizma Müllerovo stvaralaštvo možemo shvatiti kao „baštinsko blago“, ali i kao „još moćna glasnogovornika proletarijata, klase koja se danas opet omasovljuje“ te da možemo uočiti „korespondenciju drame s današnjicom: prazne (propale op.O.V.) tvornice, tranziciju u još jedan vrli novi svijet na krilima novih – starih ideologija, fanatičnu zablesavljenost novim – starim obećanjima i itd. Ukratko, Muellerov „ Cement“ inverzno je zrcalo koje nam pokazuje i upozorava nas da se povijest – opasno ponavlja.“ Navodeći Gajina želim napomenuti da su adaptacije (dopisivanja), ako su bile nužne, trebale ići u smjeru današnjeg stanja, a ne referirati se na jedno, u odnosu na  ruski i njemački socijalizam, prilično benigno društvo (imali smo pasoše). Iako je Gladkovljev roman krcat epizodama i likovima,  Müller je to u svojoj drami malo očistio.

U Horvatovoj interpretaciji funkcionira nekoliko ključnih likova, dok se ostali, iako identificirani imenom, uglavnom „muvaju“ uokolo. Vojnik Crvene armije Gleb Čumalov (Rakan  Rushaidat) vraća se 1921. iz građanskog rata svojoj kući i obitelji u Novorosisk. No, nalazi neugodnu situaciju: kći mu je u dječjem domu (gdje kasnije umire od gladi) jer se njegova supruga Daša (Nataša Kopeč) preobrazila u „novu“ ženu, oslobođenu kućanskih poslova i obitelji, predanu revoluciji i društvenom radu. Njezino srce kuca samo za revoluciju, mužu govori „druže“ i odbija njegov ljubavni zagrljaj, ali joj istovremeno nije strano ljubovati s drugom Badjinom (Sreten Mokrović). Osim zbunjujućeg stanja u obitelji, Čumalov nalazi još jednu šokantnu situaciju, a to je propast tvornice cementa, koja je nova radnička (i seljačka) vlast  preuzela od vlasnika Kleista (Pjer Meničanin).

Na gotovo praznoj pozornici pojedine scene su obilježene karakterističnim predmetima (Igor Vasiljev), a izmjenjuje se prošlost i sadašnjost likova: mučenje i silovanje Daše, eksproprijacija, ljubavna scena na fizičkoj udaljenosti, birokracijski aparat i slično. Neke su epizode silno emotivne, poput slaganje knjiga i rublja prilikom „legalne pljačke“ bogate obitelji ili Badjinova (izvrstan Sreten Mokrović) demonstracija moći. Odjeća likova (Belinda Radulović) varira između razdoblja nastanka romana i uvjetno govoreći,  današnjeg vremena. Ili možda ne?!

U najavama za  predstavu  korištene su redateljeve riječi da se radi o „jednoj od najvećih ljubavnih priča svjetske dramske književnosti“ pa kako svatko ima vlastitu predodžbu o ljubavi, nije isključena zabuna. Jer ljubavi ima: Gleb voli Dašu, Daša voli Revoluciju, Gleb pati zbog zatvorene tvornice, Kleist žali za tvornicom, Badjin voli vlast, a zasigurno ima još uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi. Kopeč kao nova, revolucionarna žena koja slobodno raspolaže svojim tijelom (već pomalo zaboravljen koncept slobodne ljubavi) razapeta je između poznatih obrazaca i novih mogućnosti pa kako joj um nadjačava srce, djeluje distancirano i hladno. Za razliku od nje, Rushaidat zaogrće svojeg Gleba ljudskošću (kada se, barem naoko, pomiri s promjenama u obitelji) u kojoj postaje spreman pomoći drugima: on shvaća da tvornica za opće dobro mora početi s radom, čak i po cijenu da on oprosti Kleistu koji ga je svojedobno prokazao. Rushaidatove  minimalne grimase i jasna, odlično artikulirana rečenica, stvaraju od Gleba junaka i mučenika (ne mogu se oteti sjećanju na lik Hinkemana). U konačnici, kao na sletu (Ana Kreitmeyer), svi se udarnički prihvaćaju rada, voze kolica, razbijaju blokove, mašu oruđem – poput glazbenih (Drago Ivanuša) automata. Uz ranije izdvojene karaktere, nastupaju još Ugo Korani, Dado Ćosić, Barbara Prpić, Petra Svrtan, Milica Manojlović, Tina Orlandini, Milivoj Beader, Vedran Živolić, Mateo Videk i Toma Medvešek, uz više ili manje profilirane nastupe.

Dolaskom u ZKM na predstavu „Cement“ bila sam, svakako, zadovoljna da sam opet u ovom kazalištu, ali bila bih puno zadovoljnija da sam gledala predstavu koja bi mi rekla nešto što me se tiče.