Jako cijenim kazališta koja njeguju opus lokalnog pisca pa me uvijek silno raduje postavljanje Držićevih djela na pozornicu istoimenog dubrovačkog kazališta ili u ambijentu njegovog rodnog grada. Dakako, ne znači da me spomenuti Držić isto tako ne raduje u nekoj drugoj sredini, odnosno da na dubrovačkoj pozornici ne želim vidjeti djelo nekog drugog dubrovačkog autora. Recimo Vlaha Stullija (1768.-1843.), gradskog činovnika i pjesnika, koji je dodatno zaslužio i naziv komediografa zbog komedije „Kate Sukurica“ (1800.). Na poticaj književnog povjesničara Mihovila Kombola (1883.-1955.) komedija je  preimenovana u „Kate Kapuralica“, ali kako nisu sačuvani podaci o njezinim izvedbama u Stullijevo doba, praizvedbom se smatra predstava u režiji Marka Foteza krajem 1966. godine u splitskom HNK. Dubrovčani  su na „svoju“ izvedbu čekali do siječnju 1974. kada se predstava pojavila u  režiji Tomislava Radića.

Za razliku od renesansnih komedija Marina Držića u kojima se  pučani-zafrkanti, zahvaljujući britkoj pameti, uspijevaju   domoći životnih blagodati, Stullijevi se likovi u ovoj naturalističkoj komediji kreću tamnim hodnicima. Naslovni lik, goropadna Kate, sklona piću, kavgama i „rječetinama“, nazvana je prema zanimanju supruga Luke, „crevljara“ (postolara) i gradskog stražara (kapurala). Osim njih dvoje, u njihovoj trošnoj i prljavoj nastambi živi njihovo troje, pomalo beskorisne djece: sin je malkice retardiran, mlađa kćer zaigrana, a starija zgodna i promiskuitetna. Kako su roditelji skloni piću, a jedino otac privređuje, novaca nikada dovoljno pa ova obitelj predstavlja najniži, najbjedniji i najprezreniji društveni sloj naoko uljuđenog Dubrovnika. Navodno je Stulli za svoje likove uzeo stvarne ljude, baš tih imena, pa nije isključeno da je i prostakluke (u kojima prednjači Kate) „prepisao“ slušajući ih među vratima od Peskarije. Katin rječnik je pravi slap psovki, uvreda, čak  degutantnih opisa upućenih obitelji, ali jednako tako cijelom svijetu. Ostali članovi obitelji joj se suprotstavljaju, ali  relativno mlako jer nitko od njih nije dorastao toj bujici nezadovoljstva, očaja i ogorčenja. Radnja komedije traje dva dana, ispunjena je uzajamnim pakostima svakog protiv svih i završava vjenčanjem starije kćeri Mare. Prepričano, ovdje se radi  o sasvim običnoj životnoj epizodi, ali obilje negativnih emocija i drastičnih izraza kojima se „časte“ likovi smještaju ovu komediju među zastrašujuća djela.

U Gradskom kazalištu Marina Držića  u Dubrovniku redatelj Ivica Kunčević (1945.) postavio je Stullijevu „Katu Kapuralicu“ nešto prije virusnog prekida sezone (21.2.2020.), a u novom ciklusu igranja predstava je gostovala na 44. Danima satire Fadila Hadžića (12.-26.9.2020.) u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (19.9.2020.). Scenografija (Miljenko Sekulić) prilično je velika i sastoji se od donjeg djela s postolarskom radionicom i gornjeg dvodijelnog stambenog prostora natrpanog bocama i sirotinjskim namještajem, dok  kostimi (Danica Dedijer) upućuju na doba nastanka komedije.

Glavne likove glume Izmira Brautović i Branimir Vidić, iskusni glumci koji su, usprkos širokom prostoru glume bez redateljskih uplitanja, ostvarili tek iznenađujuće mlaku uzajamnu igru. Proizlazi da im ovaj zbilja grubi tekst i kontinuirano eksplozivna situacija nisu bili dovoljno poticajni?! Među najuspjelije prizore ubrojila bih scene kada naglašeno koketna Mare (Ivana Gulin), želeći se udajom izbaviti iz  siromaštva i prljavštine, zavodi prostodušnog i ne previše privlačnog mornara (Edi Jertec). Ono što je tokom ove izvedbe ostalo sačuvano jesu melodija dubrovačkog  govora,ljepota rečenica usprkos zbilja užasnom sadržaju i iskrenost u iznošenju mračnih scena.