12. MONOPLAY: JULYEN HAMILTON, "HELD DEAR"
Slobodan si dok nešto ne izabereš
Hamiltonov nastup pripada među ona događanja koja podjednako potiču na razmišljanje o raznolikosti performativne umjetnosti i o onome što ona izaziva u promatraču
Objavljeno: 9.27.2020 7:10:16 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Held Dear" / Nina Đurđević

Uz opušteno poštivanje epidemioloških mjera (preporuka ne obavezuje!) od 24. – 28. 8. 2020. u kazalištu lutaka Zadar  održan je 12. Monoplay – festival sola. Izvorno zamišljen kao festival suvremenog plesa (umjetničke voditeljice Sanja Petrovski i Petra Hrašćanec) Monoplay se, poput samog poimanja suvremenog plesa, pretvorio u svojevrsni hibrid, u najboljem smislu te riječi. Zbog poznatih razloga, ovogodišnji program se temeljio na domaćim plesačkim snagama, uz izuzetak  prvog i posljednjeg dana kada su planirani nastupi  Julyena Hamiltona i Jonathana Burrowsa. Stjecajem okolnosti Burrowsov se nastup pretvorio  u snimku predstave „Rewriting“ (iz 2019., dakle ne izravni prijenos nastupa), pa o njoj ne bih pisala.  

Najavljen kao plesač, koreograf, pjesnik, učitelj i glazbenik Julyen Hamilton je otvorio Monplay (24.8.) svojom novom  produkcijom „Held dear“. Bosonog sa šeširom i odjeven u komotnu lepršavu majicu ponad bijelih hlača (Carme Renalias) Hamilton se i u poznim godinama kreće izvanredno elastično i sugestivno, dopunjujući pokret riječima i minimalnim korištenjem rekvizita. Prijelaz od ideje do ideje rastvara nove vizure pa tako plavi šal poprima značenje neba, zalutala prašina sugovornika, a za grmljavinu koja prodire u kazališnu dvoranu opravdava se „da nije kriv“.

Ova zadarska izvedba je, kao i svaka prethodna i svaka buduća, jedinstvena,  budući da se Hamiltonovi nastupi temelje na improvizaciji. Pokušavajući pobrojati elemente njegovog nastupa, osim čistih plesnih dijelova prepoznatljive su naznake stand up-a, pjesničkih promišljanja, ali i duhovitih osvrta potaknutih trenutkom. Gotovo filozofski pristup koji prepoznajemo u njegovim performansima Hamilton je potvrdio u razgovoru nakon izvedbe pa izdvajam nekoliko opaski, potaknuta njihovom općom primjenom: „Svaki trenutak kreativnosti je improvizacija“, „Slobodan si dok nešto ne izabereš“ ili  „Neka anonimna sila odabire forme“.

Hamiltonov nastup pripada među ona događanja koja podjednako potiču na razmišljanje o raznolikosti performativne umjetnosti i o onome što ona izaziva u promatraču. Koji puta nismo svjesni koliko nam je tijelo mudro: ono zna i prihvaća nesvjesni dio nas. Podsjeća nas na našu prirodu koju zbog  društvenih normi odbijamo prihvatiti (ne meškoljite se uzalud na dosadnim događanjima!) ili na protok vremena koje ostavlja posljedice („Tijelo se prilagođava“ kaže Hamilton, komentirajući promjene u svojim nastupima prolaskom desetljeća).