27. FESTIVAL GLUMCA: HNK SPLIT, "LAPONIJA"
Orgije iskrenosti u Laponiji!
Koliko god mi se predstava svidjela, darovita Monika Vuco Carev me je apsolutno očarala, pa zbog svega navedenog prorokujem predstavi dug i sretan život
Objavljeno: 9.22.2020 10:41:57 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Laponija" / HNK Split

Dramski tekst „Laponija“ (Laponia, 2018.) zajedno su napisali  španjolski / katalonski autori Cristina Clemente (1977.) i Marc Angelet (1977.), a prevela ga je, adaptirala i režirala Nenni Delmestre u HNK Split, Scena 55. (12.12.2019.). Splitsko kazalište je prvo hrvatsko kazalište koje je otvorilo vrata publici nakon ublažavanja epidemioloških mjera upravo tom komedijom (svibanj 2020.), a njome je zatvoren kazališni program 27. Festivala glumca (5.-13.9.2020., Vukovar – Županja – Vinkovci – Ilok – Otok) u vinkovačkom kazalištu (12.9.2020.).

Laponija, pokrajina u Finskoj, uglavnom je povezana uz  obitavalište „debeljka s bradom odjevenog u crveno odijelo  koji djeci donosi darove“ odnosno Djeda Božićnjaka / Djeda Mraza koji predstavlja omiljen lik brojnih djetinjstava. U  predstavi pratimo sukob dva bračna para koji su u originalnom tekstu Finci, odnosno Katalonci. Delmestre je  vrlo pronicljivo zamijenila Katalonce Dalmatincima (imenima i govorom), budući da je poanta sukoba u razlici temperamenata sjevernjaka i južnjaka, odnosno njihovim različitim pristupima određenim problemima i njihovom rješavanju.

Ukratko, Monika (Monika Vuco Carev) i njezin suprug Robi (Siniša Novković) posjećuju Monikinu sestru Nelu (Zorana Kačić Čatipović) i njezinog supruga Olavija (Nikša Arčanin) u njihovom domu u Finskoj kako bi zajedno  proslavili Božić.  Osim što se raduju obiteljskom blagdanu, Monika i Robi žele svojem petogodišnjem sinu Martinu priuštiti susret s  „pravim“ Djedom Mrazom koji stanuje baš tu, u Laponiji. Međutim, četverogodišnja finska curica, njegova sestrična, racionalno objašnjava da je Djed Mraz izmišljotina i da poklone kupuju roditelji, što kod dječaka izaziva razočaranje i tugu…

Zbivanje na pozornici počinje nakon što se gore opisana epizoda već dogodila i zbog koje roditelji raspravljaju o istini i laži, o potrebi da se razotkrije čarolija / magija koja uljepšava djetinjstvo i o nužnosti razgovara o neugodnim činjenicama. Dok dalmatinski par temperamentno zastupa nužnost iluzije („Derete po cijeli dan“ obznanjuje  Finac Olavi na svojem priučenom hrvatskom jeziku) i ukazuje (Monika) da je „Za laganje nužna veća intelektualna sposobnost nego za istinu“, Olavi im predbacuje da sina odgajaju u laži („Prevara i laž baza  društva“) i da istina oslobađa. Međutim, ubrzo se otkriva da i on ima istinu koju nevoljko iskazuje i da nije svaki trenutak prikladan za istinu. Raspravu oko toga valja li određenu pojavu imenovati kao laž ili metaforu, Monika okončava opaskom da nastupa „Orgija iskrenosti u Laponiji!“. U završnoj sceni sve četvero gledaju  auroru borealis, prirodnu pojavu koja je istovremeno lako razumljiva (i objašnjiva) i čarobna u svojoj ljepoti (i posebnosti), prepoznajući u njezinoj pojavi mogućnost usklađivanja činjenica i iluzija.

Skandinavskom dizajnerskom  čistoćom prostora (mada je pod prekriven šarenim lopticama), duhovitim odabirom kostima (dalmatinski par je odjeven u šarene zimske džempere) i glazbom, Lina Vengoechea je sjajno locirala fizički, ali i mentalni prostor likova. Delmestre je „pustila“ glumce da se u brzoj izmjeni replika nadmeću i razotkrivaju, dajući svakom liku njegov jezik, od priučenog (Olavi) preko gotovo književnog hrvatskog (Nela) do umjerenog no prepoznatljivog žargona  gostiju. Svojeg finog, kontroliranog i civiliziranog Finca Arčanin vrlo dobro  stavlja u nadmoćnu poziciju prema ženinoj rodbini, da bi se slomio kada se nađe u emocionalnom procjepu. Novković u ulozi supruga  dominantne Monike ipak iskoračuje iz pomirljive pozicije, nudeći u izuzetno duhovitom monologu vlastitu viziju sebe, dok je Kačić Čatipović naoko samozatajno, ali u konačnici vrlo pomno prikazala svoju finsku i dalmatinsku stranu,  privremeno pomirenu u labavoj ravnoteži. Najzahvalnije je napisana uloga Monike koja glumici dozvoljava raspon od   tvrdoglavosti u promicanju ideja (i temperamentnom, čak agresivnom iznošenju) do silno osjećajnih izljeva i spremnosti  u pokušajima da razumije i prihvati druge. Monika Vuco Carev se, kako se to poetski kaže,  punim srcem i plućima daje  u oblikovanje lika Monike, tako da joj svakog trenutka bezrezervno vjerujemo. Grimasama, govorom tijela, energičnim hodom, tonom glasa i dakako riječima, ona daje sliku čovjeka koji se bori za svoja uvjerenja, „za djetinjstvo svoga sina“ s pravom na iluziju. Svjesna kulturoloških (i financijskih) razlika između Sjevera i Juga, između „reda“ i „nereda“, ona sjajno odražava redateljičine riječi zapisane u kazališnoj knjižici: „…naravno da bih voljela vidjeti kako živimo u svijetu koji je uzeo ono najbolje od skandinavske čestitosti, odgovornosti, istinoljubivosti, a s druge strane nije zbog toga ostao bez mediteranskog ludila, zaigranosti, šarma, nonšalantnosti…“ .

Uglavnom, koliko god mi se predstava svidjela, darovita Monika Vuco Carev me je apsolutno očarala (nagrada „Nada Subotić“ na 27. Festivalu glumca pokazuje da nisam u tome usamljena), pa zbog svega navedenog  (tekst, adaptacija, režija, gluma, vizualnost) prorokujem predstavi dug i sretan život.