GD HISTRION: "MAČAK U VREĆI"
Vatrogasac šuti, ali ne izgleda zadovoljno
Analizirajući svaki segment predstave – pristojan tekst, glumačke potencijale i redateljsko iskustvo Damira Lončara, pitam se zašto mi je bilo dosadno, što je pošlo po zlu?
Objavljeno: 8.23.2020 1:00:21 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Mačak u vreći" / GD Histrion

Francuski komediografi Eugene Labiche (1815.-1888.) i Georges Feydeau (1862.-1921.) svoju su popularnost stekli pišući vodvilje i farse koji se temelje na zapetljanim pričama krcatim neočekivanim zbivanjima, pogrešno protumačenim  rečenicama i likovima koji nisu ono za što ih smatraju. Statistički gledano, Feydeauove drame su češće postavljane  na hrvatskim pozornicama i pri tome su nerijetko adaptirane za određenu sredinu ili u određeni (uglavnom kajkavski) dijalekt pa je za 35. zagrebačko histrionsko ljeto (16.7.-5.9.2020.) na Opatovini odabrana „preuređena“ Feydeauova  komedija „Mačak u vreći“ u režiji Damira Lončara (18.7.2020., osvrt na izvedbu 1.8.2020.).

Izraz „mačak u vreći“ označava prevaru odnosno situaciju kada čovjek nije dobio ono što je kupio, a potječe iz razdoblja kada su se na sajmovima kupovale male svinje zatvorene u vrećama. Lakovjerni kupac je koji puta umjesto „pajceka“ u vreći našao mačka (ili malog psa) što je prilično neobično (doista, tko ne bi privirio u vreću; tim više što mačke utrpane u vreću znaju prilično energično protestirati!).

U Feydeauovu  djelu „mačak“ je momak za kojeg svi misle da je proslavljeni tenor, iako on vrlo izravno tvrdi da nema pojma o pjevanju. Zabuna oko njegovog identiteta nastaje jer u isto vrijeme u kuću bogatog trgovca šećerom treba stići slavni  tenor, kako bi nastupio u operi koju je skladala trgovčeva  kćer, a otac joj želi „kupnjom“ tenora to omogućiti… Dramaturginja Petra Mrduljaš je obitelji proizvođača / tvorničara šećera nadjenula ime Štaub čime je smjestila radnju u Zagreb (štaub šećer ili skraćeno štaub u zagrebačkom žargonu znači šećer u prahu jer je (der)Staub njemačka riječ za prah), dok je nesuđenog tenora prozvala Roko Luka Roje aludirajući na Split. Svi se nesporazumi temelje na stereotipnoj razlici u mentalitetu i temperamentu stanovnika spomenutih gradova pa dok Roje smatra da su njegovi domaćini malo ludi (jer se u gostima kod Štaubovih dodatno nalazi bračni par Nagyszombaty, s tradicionalnim mađarskim brkanjem rodova i padeža), Štaub  se ne opterećuje njegovim izjavama jer pred sobom ima veliki cilj – vlastitu promociju kroz izvedbu kćerine opere u HNK!

Razlog Rojeva (Filip Juričić) dolaska u Zagreb jest povezivanje  trgovine pršuta njegova oca sa Štaubovom (Franjo Kuhar) šećeranom, no kako ga stalno „zaskaču“ pričama o pjevanju, on to ne uspijeva objasniti. Osim što je došao po očevu nalogu, on ostaje u Štaubovoj kući jer ga erotski privlači  šarmantna dama (Ana Herceg) za koju ne zna da je Štaubova (druga) supruga. Kako je Roje dopadljiv i slatkorječiv, u njega se zagleda gošća Erna Nagyszombaty (Barbara Vicković) ponosna na svoje znanje „dalmatinskog“ jezika, ali i Štaubova kćer Julija (Dajana Čuljak), iako je Erna udata za Gyulu (Davor Svedružić), a Julija ima zaručnika  Ferdu Lunačeka (Ognjen Milovanović). Naravno da se napokon svi nesporazumi razjasne, od identiteta pojedinih žena do zablude oko zaruka, tako da se uspostavi prirodan poredak: trgovci trguju, a zaljubljeni ljubuju. 

Bilo koja predstava Glumačke družine Histrion u parku na Opatovini ima ovdje idealnu scenografiju: Prišlinova kula, bedemi i zelenilo (uz dodani kip BDM) su dostatni, pa su intervencije uglavnom u donesenom namještaju (Enes Hodžić). Glumce je odjenula Elvira Ulip podcrtavajući odlike likova, što je posebno duhovito kod Julije koja od pomalo neatraktivne „štreberice“ postaje privlačan curetak (i tu jedino vidim razloga perici koju nose sve tri glumice). Iako ima vrlo duhovitih opaski (poput reakcija na Rojevu neuspjelu  audiciju u kazalištu: „Vatrogasac šuti ali ne izgleda zadovoljno“), tekst ima suviše nepotrebnih elemenata (nema pravdanja da je tako napisao Feydeau jer osim zapleta i djelomičnih karakteristika likova, radi se o prilično autorskom pristupu), a nekim likovima su dodane diskriminatorne odlike (pretjerano Lunačekovo mucanje). Ipak, da je tekst izveden bez pretjerivanja, predstava bi dobila na kvaliteti jer su upravo ta nepotrebna naglašavanja i ponavljanje naoko duhovitih trenutaka umrtvljivala  protok zbivanja.

Prikaz „dalmatinskog“ govora (Vicković) je duhovit jednom ili dva puta, ali se ponavljanjem izliže… Mucanje (Milovanović), mada postoji objašnjenje za njega,  na granici je dobrog ukusa, ali osobno mislim da je taj mladi glumac veliki potencijal i da je ovakva ekspresija pomalo uvredljiva (i za njega i za grupaciju ljudi s kojom se sprda). Dok Štaub (Franjo Kuhar) ima duhovitih trenutaka, njegov tajnik Hinko (Martin Kuhar) je „mrtvo puhalo“, mada mu tekst omogućuje ozbiljniju pobunu protiv šefovog ugnjetavanja. Meni osobno vrlo drag komičar Davor Svedružić u ovoj potencijalno zanimljivoj ulozi nije napravio ništa pamtljivo (osim što nije pretjerivao što je u danim uvjetima pohvalno), Herceg i Vicković zastale su na pola puta u svojim zavodničkim nadmetanjima oko privlačnog Splićanina, ali je zato Dajana  Čuljak u završnim scenama s Filipom Juričićem pokazala finu komiku. Glavni pokretač zapleta, nesuđeni tenor a zapravo trgovac pršutom Roje, u interpretaciji Filipa Juričića ostao je na površini  predodžbe o „Dalmošima“ što je šteta jer tu ima puno više materijala (i kako ne zna pivat a iz Splita je!).

Analizirajući svaki  segment predstave – pristojan tekst, glumačke potencijale i redateljsko iskustvo Damira Lončara, pitam se zašto mi je bilo dosadno, što je pošlo po zlu?  Ah mi vatrogasci!