60. FESTIVAL ŠIBENIK: KAZALIŠTE MARIN DRŽIĆ, "BAJKA O BAKI MOKOŠ"
Zaigrana slavenska božanstva
Predstava 'Bajka o baki Mokoš' nudi zanimljiv uvid u slavensku mitologiju i vješto spaja tehnologiju uz fantastiku
Objavljeno: 7.15.2020 11:23:37 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bajka o baki Mokoš" / Promo

Prilično je porazna spoznaja  da nam je antički panteon poznatiji od  slavenskog pa je osmišljavanje priča koje vode   proširenju znanja doista vrijedan poduhvat. Među autorima koji su se bavili „domaćom“ mitologijom svakako je najpoznatija Ivana Brlić Mažuranić pa kada je na 60. Međunarodnom  dječjem festivalu u Šibeniku (20.6.-4.7.2020.) najavljena (2.7.2020.) predstava „Bajka o baki Mokoš“ (5.12.2019.) u izvedbi Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, odmah sam se sjetila njezine priče „Sunce djever i Neva Nevičica“.

Bajku o božici prirode Mokoš, ujedno zaštitnici žena i plodnosti, napisala je i režirala glumica dubrovačkog kazališta Srđana Šimunović (1976.) smjestivši je u dubrovački kraj (uz rijeku Omblu) kao „mitološko – ekološku priču“(S. Šimunović). Prema slavenskoj mitologiji, vrhovno božanstvo Perun, vladar gromova i munja, simbolizira svijet živih, dok njegov protivnik (i brat) zmijoliki Veles vlada podzemljem i vodama. Osim što predstavljaju suprotnosti u nadnaravnim moćima, njih su dvojica protivnici i na erotskoj razini: Mokoš je odabrala  Peruna i odbacila Velesa. Zato u ovoj dubrovačkoj priči osvetoljubivi Veles (Velez) koči dolazak proljeća, stvara  studen i snijeg, čime izaziva glad koja će pobiti ptičji svijet.  Kako bi nastavio kontrolirati zimu, Velez natjera djevojku da  ukrade ključ (tako što ju je pretvorio u labudicu) i  onemogućuje otključavanje „zlatnih  vrata“ proljeća. Međutim, djevojka vraća  ključ, Perun i Mokoš zatvore Veleza  u kavez i nakon toga se uspostavlja narušeni prirodni red.

U priči se njeguje baština na sadržajnoj i jezičnoj (dubrovačko) razini, uz ekološko osvještavanje. Ipak, povremenim nepotrebnim kompliciranjem zbivanja zamućuju se linije  razumijevanja i poruke. Osobito mi se čini nepotrebnim  inzistiranje na rimama (Mokoš – kokoš) jer se time dobivaju čudni rečenični sklopovi. Dominantan vizualni dio predstave stvaraju projekcije Ivana Marušića Klifa i kostimi Tee Bašić Erceg pa su neki dodatni scenografski elementi (Anamarija Obradović) sasvim suvišni (prijestolje bake Mokoš). Glazba Hrvoja Hegedušića obilato podvlači zbivanja omogućujući glumcima da pokažu svoje pjevačke mogućnosti.

Izmira Brautović u naslovnom liku bake Mokoš povremeno pada u drugi plan jer ovdje, kao i u pravom životu, dominira negativni protagonist. Odjeven u ogrtač s naznakama zmijske krljušti i uz dijaboličnu šminku, glumac Dražen Čuček (k.g.) uvjerljivo djeluje kao pokretač zlih sila – njegovo zatočenje u krhki kavez doista djeluje simbolično jer mi znamo da će Velez u nekom trenutku opet zavladati svijetom! Ma koliko bio moćan, Perun (Nikola Sekulo) mu neće uvijek biti dorastao, ali upravo izmjena dobra i zla daje životnu dinamiku. Uz troje glavnih božanskih likova, u predstavi se pojavljuju ptice i pčelica (vrlo dojmljiva Carmela Grgurević), mjesec i gorska vila,te napokon  nesretna djeva Cvijeta kao produžena poluga  zla, čime autorica suptilno ukazuje na isprepletenost pojava u prirodi.

Predstava „Bajka o baki Mokoš“ nudi zanimljiv uvid u slavensku  mitologiju i vješto spaja tehnologiju uz fantastiku.