60. međunarodni dječji festival u Šibeniku (20.6.- 4.7.2020.) nije zasjao u punom programskom sjaju zbog pojave COVID-19, ali je hvalevrijedno što se uopće održao i programom (predstavama i radionicama) razdragao djecu (predstave su bile na Trgu Ivana Gorana Kovačića). Kazališni program su činile hrvatske, uglavnom komorne predstave, a među njima su se zatekle i dvije lutkarske: „Bio jednom jedan“ Kazališta lutaka Zadar (30.6.2020.) i „Sretna kućica“ Gradskog kazališta lutaka Rijeka (1.7.2020.), obje namijenjene dobi od tri godine i starijima (3+). Budući da je gledalište primalo  manje gledatelja nego inače (zbog epidemioloških kriterija), obje su predstave odigrane po dva puta (19.30 i 21.00.). U oba slučaja sam odgledala one ranije, odigrane pod dnevnim svjetlom, ali sam potpuno uvjerena da to nije narušilo utisak o predstavi.

Zadarska predstava „Bio jednom jedan“ (17.9.2019.)  redateljice Lede Festini Jensen temelji se na danskoj slikovnici u kojoj su glavni likovi – konopci. Iako se u prvoj sceni na njima još suši rublje, oni ubrzo oživljuju i počinju oblikovati likove i priče. Uz glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta, scenski pokret Alena Ćelića i vizualizaciju (scenografija, lutke) Darka Petkovića, glumci Juraj Aras i Sanja Grgina oblikuju od konopaca (zapravo krute žice i taj prijelaz nije baš logičan) razne likove dovodeći ih u međusobni odnos. Neki su likovi vrlo duhoviti poput sove ili debelog čovjeka (odličan Juraj Aras), no neki su na granici prepoznatljivosti.

Budući da se tokom pripovijedanja skače s teme na temu, koristi preglasna (mada uspjela) glazba i nepovezani dijalozi, dobiva se ishitrena priča. Mogu prihvatiti da je predstava namijenjena maloj djeci i da oni takav  rascjepkani sadržaj mogu lakše pratiti od kompaktne cjeline, ali ja to na ovoj izvedbi nisam doživjela. Budući da me predstava nije u potpunosti zaokupila, prisjetila sam se sjajne predstave (1996.) istog kazališta s bugarskim lutkarskim čarobnjakom Sunnyjem Sunninskyjem „Koliko je duga jedna priča“ o pijetlu i kralju ispričana putem metra. Iako je lutkarska metoda metra naoko slična ovoj s konopcima, učinak nije niti približan…

Riječka predstava „Sretna kućica“ (4.6.2020.) autorica Ivane Đula i Milice Sinkauz u režiji Morane Dolenc  temelji se na istoimenoj slikovnici Karmen Delač Petković i Dijane Arbanas, a ova na istinitom događaju! Malo goransko selo Gornji Kuti udaljeno je kilometar i pol od željezničke stanice Brod Moravice i broji manje od trideset stanovnika, ali ono što odlikuje ovu sredinu jest ljubav prema pisanoj riječi, odnosno knjigama. Prema dostupnim informacijama, na poticaj Antuna Burića (1906.-1992.) u njegovoj se kući (Kuti 14) dana 22.11.1936. okupilo šesnaest mještana i utemeljilo čitaonicu s posudbenom knjižnicom pod nazivom „Hrvatska čitaonica sela Kuti – Gorski kotar“. Danas ova knjižnica broji deset tisuća knjiga, a u sklopu projekta „27 susjedstva“ Rijeka 2020.- EPK dobila je lutkarsku predstavu nazvanu  „Sretna kućica“.

Luči Vidanović kreatorica je zanimljive scenografije i ljupkih lutaka, no kako se radi o drvenim fiksnim oblicima, animacija je minimalna: Zlatko Vicić može vaditi likove iz kutija, slagati manje kutije u veće, premještati kuće i preslagivati samu „sretnu kućicu“ (koja je bila zapuštena pa su je seljani obnovili), ali to je uglavnom sve. Glazba je odlična (Sandi Bratonja), vrlo je zgodno što Vicić pjeva uz snimku i šarmantno je što tekst nalikuje brojalici (i što relativno dugo ne znamo o čemu je riječ), ali nedostatak animacije stvara  (doslovce) dojam umrtvljenosti (čega su djeca nepogrešivi pokazatelji). To je prava šteta jer je priča nevjerojatna, scena vizualno dopadljiva (na razini slikovnice) i uz drugačiju koncepciju, mogla se dobiti izvrsna predstava.

Usprkos prije navedenom, u meni se rodila želja da odem u kućicu jer mislim da bih tamo neko vrijeme mogla biti potpuno sretna.