TEATAR &TD: "PRIKRADATELJ"
U Zoni želja
Stalna pozornost koja ne vodi nikakvoj spoznaji postaje vremenom naporna, ali ono čemu moram odati priznanje jest izuzetna vizualnost
Objavljeno: 7.6.2020 2:22:45 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Prikradatelj" / Ivor Lapić

Usprkos činjenici da mi se dvije zagrebačke predstave („Troia s Discount“, Tvornica kulture, 2015. i „Table d Hote“, Gorgona / MSU, 2018. ; „Sokratova smrt“ mi je izmakla) redatelja Nenada Glavana (1977.) nisu svidjele, silno me zanimala  njegova predstava „Prikradatelj“  u Teatru ITD (6.12.2019.) koju sam uspjela pogledati tek u siječanjskoj akciji (10.1.2020.) kada Teatra ITD, uz povoljnu cijenu ulaznica,  prikazuje svoje najuspjelije predstave.

Kao ljubiteljici znanstvene fantastike nisu mi nepoznata imena ruskih književnika tog žanra, braće Arkadija (1925.-1991.) i Borisa (1933.-2012.) Strugackog  (zahvaljujući srpskim prevoditeljima  i  biblioteci „Kentaur“  urednika Zorana Živkovića),  koji su svoj roman „Piknik pokraj puta“ (1972.) pretočili u scenarij za film „Stalker“ (1979.) ruskog redatelja Andreja Tarkovskog (1932.-1986.), a čini mi se da je prema scenariju talijanski dramaturg Gianni Forte napisao „Prikradatelja“. To sam zaključila nakon proučavanja sadržaja romana i scenarija jer zbivanja u predstavi nisam mogla u potpunosti pratiti, ne samo zbog raznoraznih podražaja (predstava se opisuje kao multimedijalna) u kojima prednjače video projekcije (Dejan Gotić), obilje zvukova, prenaglašena glazba (izbor Ana Vračarić) i nerazumljiv (ili možda samo pretih) govor, već i zbog  prilično nejasne pripovjedačke  linije. 

Temeljna priča bavi se Zonom, napuštenim područjem u koje nitko neovlašten ne smije ući jer su tu nekada, navodno, boravili vanzemaljci. Kao što ljudi otiđu na piknik i ostave za sobom smeće, da pri tome niti ne zamjećuju brojne male životinje oko sebe (na primjer bube), tako se po teoriji dr. Pillman dogodilo u Zoni: vanzemaljci su zastali na trenutak i otišli nesvjesni ljudi. Glavni lik u romanu je Rederick Schuhart koji je po zanimanju stalker odnosno čovjek koji iz zabranjenog područja Zone potajno iznosi ono što je ostalo iza svemirskih gostiju i time  trguje. Kako bi lakše ulazio u zabranjeno područje (Zonu), priključuje se laboratoriju, čime dobiva mogućnost voditi „klijente“ na obilazak. Naime u Zoni postoji Zlatna sfera odnosno Soba u kojoj se ispunjavaju ljudske želje , pa kada Stalker tamo povede Pisca i Profesora, oni imaju zacrtani cilj: Pisac želi sačuvati nadahnuće za nastavak pisanja, dok je profesor željan spoznaje (i Nobelove nagrade).

U romanu i filmu i sam Stalker ima želja i dilema (Zona na njega utječe posredno pa mu se rađa hendikepirana kćer), ali to u predstavi nisam zamijetila. Sve ovo prepričano je više moja slutnja i naknadna konstrukcija, tako da  se radije ne bih  zadržavala na sadržaju. Međutim, uspoređujući predočeno i proučeno nalazim nekoliko zbunjujućih elemenata, na primjer  termin „stalker“. Braća Strugacki tako  nazivaju čovjeka koji šverca artefaktima ostalim u Zoni nakon odlaska vanzemaljaca  i od toga živi. On se možda prikrada, ali u danom kontekstu ima kompleksniju ulogu i nema potrebe prevoditi taj naziv, kao što ne prevodimo termin „robot“  koji je izmislio češki pisac Karel Čapek (1890.-1938.) pišući svoju dramu  „R.U.R“ (1920.) i nazivajući tako umjetno stvorene ljude (u kasnijoj  SF književnosti roboti su naziv za mehaničke čovjekolike naprave).  

Autor Gianni Forte od 2006. surađuje sa Stefanom Riccijem  čineći poznati  autorski  dvojac Ricci/Forte . Iste su godine napisali tekst za prvu zajedničku  predstavu „Trojanski popust“ , čijom  se režijom desetak godina kasnije Nenad Glavan  predstavio zagrebačkoj publici. Međutim, zagrebačka  publika poznaje kreativni tim Ricci/Forte i redatelja Stefana Riccija  zbog  Puccinijeve opere „Turandot“ u HNK (2018.), između ostalog pamtljive i po figuri polarnog medvjeda. Uspoređujući „razbarušeni“ kazališni pristup dvojca Ricci/Forte i znajući da je Glavan studirao „izvedbene umjetnosti u svjetlu novih tehnologija“ te diplomirao filmsku i magistrirao digitalnu režiju na rimskom sveučilištu „La Sapienza“, postaje jasniji njegov umjetnički pristup.

Iako za predstavu „Prikradatelj“ Glavan zapisuje: „Šestoslika je to oštrih misli, lelujavih pretpostavki i poentirajućih zakucavanja – u onkraj zbilje, eksperimenta i slutnje do samog ruba mogućeg iskustva.“, uvjeravam ga da tako što do mene nije stiglo. Trojica  dobrih i meni dragih glumaca Toma Medvešek, Domagoj Janković i Robert Španić u ulogama Stalkera, Profesora i Pisca od svoje  prve pojave (kada uriniraju u kanal) ni po čemu  ne uspijevaju naznačiti o čemu se doista radi. Uglavnom  naslućujemo da idu u neku misiju, a budući da ih se slabo razumije, nije jasno kamo i zašto. Ta stalna pozornost koja ne vodi nikakvoj spoznaji postaje vremenom naporna, ali ono čemu moram odati priznanje, u ovoj kao i prijašnjim Glavanovim predstavama, jest izuzetna  vizualnost. Korištenjem  kamere (Martin Šatović, Luka Dubroja, Mirsad Mahmatović), svjetlom (Tomislav Maglečić) i već spomenutim video projekcijama dobiva pravu vizualnu senzaciju. Međutim, meni je, uz gore spomenuto,  podjednako važna  priča ili barem razlog postavljanja  predstave. Slutim  da su braća Strugacki  prilikom pisanja  o Zoni i Stalkeru  težili nečemu složenijem od onoga što su doslovce napisali i da im  nisu bili važni vanzemaljci i njihovi otpaci, nego misaono smeće u ljudima. A čemu je težio Glavan?  Postdramskom  kazalištu? To je možda prije  izgovor nego odgovor…