TEATAR &TD: "DONOR"
Strah od mraka u sebi i u drugima
Ružićeva drama 'Donor' važna je zbog doprinosa u propitivanju 'mračnih' tema jer 'guranje pod tepih' ostavlja dojam nedovršenog posla, a kazalište predstavlja pravo mjesto i pruža dobru priliku da se o tome progovori
Objavljeno: 7.2.2020 6:23:18 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Donor" / Luka Dubroja

Pokretanje Male dramske biblioteke Teatra ITD svojevrstan je nastavak pomalo zaboravljene edicije dramskih tekstova mladih autora devedesetih godina prošlog stoljeća kada je  umjetnički ravnatelj ovog kazališta bio književnik Miro Gavran (1961.), pa nije neobično da je on, zajedno s dramatičarom Matom Matišićem i čelnim čovjekom  SC-a za Kulturu Davorom Šišmanovićem, član Uredničkog savjeta pokrenute biblioteke. Prva knjiga nove Biblioteke  pod naslovom „Donor i druge drame“ (SC, 2020.) sadrži tri drame („Donor“, „Bolje sutra“ i „Stipe“) scenarista i dramskog pisca Branka Ružića (1973.), a naslovna drama je (pret)premijerno prikazana u Polukružnoj dvorani Teatra ITD (16.6.2020.) u režiji Nine Kleflin.

Radi se o dvoje, ratom „oštećenih ljudi“,  Anni (Dijana Vidušin) i Andreyu (Saša Anočić) koji se susreću u jednoj londonskoj bolnici, u kojoj je ona kirurginja, a on darovatelj koštane srži nužne za spas bolesne djevojčice. Međutim, njih dvoje su Esja i Dejan, rođaci i prijatelji iz djetinjstva, pripadnici islamske i pravoslavne vjeroispovijesti, koje je rat doveo u različite pozicije, pa je ona s obitelji zatočena u logoru gdje je on glavni… Nakon uvodnih rečenica na engleskom i šokantnog prepoznavanja, pratimo dijalog u kojem su njezine rečenice ispunjene gorčinom i optužbama, za razliku od njegovih koje zrcale pomirljivost. Dok ona tvrdi da je on monstrum koji ju je silovao (ostala je trudna), on tvrdi da ju je uvijek volio i da je fingirao grubost kako bi je zaštitio od ostalih stražara. Ujedno samog sebe prikazuje kao nemoćnog u obuzdavanju logorskih stražara pri premlaćivanju muškaraca i silovanju žena…

Pretrpavši situaciju brojnim detaljima, Ružić pomalo  „zamagljuje“ stvarna logorska događanja pa usprkos  Andreyevim uvjeravanjima, skloni smo vjerovati da je Anna  silovana. Posebno zbog toga što su Annine replike napisane  duboko proživljeno, a Dijana Vidušin ih donosi bez zadrške, uvjerljivo i potresno. Nakon likova u  predstavama  „Razgovaranje“ i „Hotel Zagorje“ (kritiku predstave pročitajte ovdje) ovo je treća uloga Dijane Vidušin u kojoj u kratkom  vremenu prikazuje ženski lik traumatiziran ratom i u svakom od njih, njezin pristup je individualan, bez ponavljanja i  „kopiranja“. 

Kako je u „Donoru“ naglasak na ženskoj vizuri priče (prema Ružiću, radnja drame je temeljena na istinitom događaju i dok je ženin boravak u stranoj zemlji terapeutski, govor materinjim jezikom izaziva mučne slike jer trauma nikada nije izliječena, nego samo potisnuta), muški dio para je automatski krivac i njegovoj priči ne poklanjamo posebnu pažnju, tako da njegove kvazi-podređenost i pomirljivost djeluju prilično labavo što Saša Anočić vrlo decentno donosi. Jasnoći njihovog odnosa ne doprinosi niti pretjerana uporaba  svjetlosnih efekata na pozornici (prilikom sjećanja) i onih koji dolaze (ljubičasto i zeleno) kroz prozor s vanjske strane (zašto?), a ni relativno zanimljiv video nije  baš uvijek svrhovit (Nikolina Belan).

Ružićeva drama „Donor“ važna je zbog doprinosa u   propitivanju „mračnih“ tema jer „guranje pod tepih“ ostavlja dojam nedovršenog posla, a kazalište predstavlja pravo  mjesto i pruža dobru priliku da se o tome progovori.