ZAGREBAČKE UMJETNIČKE AKADEMIJE I HNK VARAŽDIN: "PEPELJUGA"
Sve je lako kad si mlad
Opera 'Pepeljuga' istinska je operna poslastica u izvođenju studenata zagrebačkih umjetničkih akademija
Objavljeno: 6.25.2020 10:38:26 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Pepeljuga" / Mia Cvitković

Opera „Pepeljuga“ francuskog skladatelja Julesa Masseneta (1842.-1912.) okupila je studente zagrebačkih umjetničkih akademija (Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovne umjetnosti) i srodnih fakulteta (Tekstilno-tehnološki fakultet, Arhitektonski fakultet) uz sudjelovanje Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i ponudila opernim ljubiteljima istinsku poslasticu. 

Libretist Henri Cain (1857.-1937.) uglavnom se držao poznatog predloška o ljupkoj djevojci koju šikaniraju maćeha i njezine kćeri (otac se pokušava oduprijeti), ali joj viša sila (vila i duhovi) omogućuje odlazak na kraljevski ples gdje susret s princem dovodi do uzajamnog zaljubljivanja (ples je upriličen kako bi princ odabrao nevjestu, ali njemu se do pojave Pepljuge niti jedna nije svidjela). Budući da čarolija ima ograničeno trajanje, Pepeljuga (pravim imenom Lucette) u zadnji čas odjuri iz plesne dvorane i pri tome izgubi cipelu. Po povratku s plesa maćeha  tvrdi da se Princ sprdao na račun neznanke nakon njezinog bijega i dolazi do žestoke svađe između maćehe i oca. Rastužena Pepeljuga odlazi u šumu s namjerom da umre jer Princ za nju ne mari, kućna situacija je grozna i ona više ne želi živjeti. Istovremeno princ (u šumi!) pokušava naći djevojku s plesa, pa iako ne uspijeva, zbog  nečega sluti da nije sve izgubljeno… U završnom  činu prikazan je oporavak Pepeljuge koju su promrzlu našli u šumi, Prinčev poziv svim djevojkama na dvor kako bi konačno pronašao vlasnicu izgubljene cipele, uzaludni pokušaji raznih djevojaka da obuju cipelu (iako sve dobro znaju da  niti jedna od njih nije izgubila cipelu!) i Pepeljugina pojava na dvoru.

Ono što mi se jako svidjelo prilikom prepoznavanja jest činjenica da ju je Princ prepoznao po izgledu, a ne zato što je navukla cipelu! Prepričala sam sadržaj jer sam i sama bila zatečena scenama realističkog prikaza bračne nesloge ili suicidalnih misli mlade djevojke, što nije očekivano u bajci. Usprkos tome i dalje funkcioniraju bajkoviti elementi poput  ljubavi među različitim staležima ili rješavanje problema pomoću čarolije.

Redatelj Saša Anočić u zbivanja je unio komične elemente pri čemu je mladim pjevačima otvorio glumački prostor, ali  budući da su im primarne pjevačke izvedbe, nije ih time previše opteretio. Na tom tragu komičnog  i bajkovitog bili su kostimi (TTF, ALU), među kojima su neki vrlo slikovito prikazivali karaktere i situacije(recimo „bebasta“ odjeća (polu)sestara dok se nalaze u kući i kićene haljine prilikom odlaska na ples). Scenografija (AF, ADU) je morala biti pomalo reducirana (tri kutije presvučene polu prozirnom tkaninom) zbog nevelike pozornice Koncertne dvorane „Blagoje Bersa“ na Muzičkoj akademiji, pa je svjetlo (ADU) imalo dodatno  važnu ulogu.

Praizvedba Massenetove  „Pepeljuge“ (bajka u četiri čina i šest slika) bila je u Parizu 1899., premijera na zagrebačkoj MA 7.3.2020., dok će varaždinska publika svoje izvedbe morati pričekati. Budući da većina uloga ima alternaciju, velika je vjerojatnost da svaka izvedba postoji u drugačijoj kombinaciji pa je u predstavi  9.3.2020. Pepeljugu pjevala Darija Auguštan (sopran), Princa Emilia Rukavina (sopran), Vilu Nina Franulović (sopran), oca Jurica Jurasić Kapun (bas), maćehu Katarina Tomaš (mezzosopran), polusestre Irma Dragičević i Ivana Miletić, četiri manje muške uloge Matic Zakonjšek, Marin Čargo, Erol Ramadanović i Miha Bole, dok su uloge Vilinih duhova vrlo predano oblikovale Stefani Pijetlović, Patricia Žudetić, Barbara Pijetlović, Nela Katalenić, Marija Salečić i Lucija Klarić. Posebno bih izdvojila lijepi glas Darije Auguštan i izuzetni scenski nastup glasovno bogate Emilije Rukavina koja je Princu dala svu suptilnost mladog bića.  

Oni koji prate produkcije Muzičke akademije sigurno su sretali već imena ovih mladih pjevača i doista bih se mogla složiti sa zapisom dirigenta Darijana Ivezića (1990.) u kazališnom programu: „Studenti koji su dio produkcije odgovaraju svim zahtjevima koje ovaj naslov stavlja pred njih i uvjeren sam kako će ovo biti jedna od najuspjelijih međufakultetskih opernih produkcija i da će vrlo snažna pjevačka podjela biti ravnopravna onima profesionalnih opernih kuća na čijem se repertoaru zadnjih godina 'Pepeljuga' sve češće nalazi.“ Budući da je Ivezić dirigent produkcije i svih izvedbi, nesumnjivo možemo vjerovati njegovom sudu i poželjeti da ova prelijepa opera ima više izvedbi od predviđenih.