Inscenaciji nekog djela trebali bi prethoditi određeni uvjeti poput, recimo, odgovarajućeg glumačkog ansambla, nepobitne vrijednosti odabranog predloška ili  posebnosti samog odabira. Međutim, osim što se prvi puta postavlja u nekom hrvatskom kazalištu, ne prepoznajem povod postavljanju drame „Tosca“ francuskog autora Victoriena Sardoua (1831.-1908.) u režiji Damira Zlatara Freya na pozornicu  Istarskog narodnog  kazališta – GK Pula (28.2.2020.).

Sardou je dramu o opernoj pjevačici (Floria Tosca), slikaru (Mario Cavaradossi) i okrutnom policijskom regentu (Scarpia) nazvanu „La Tosca“ napisao za francusku glumicu Sarah Bernhardt (1844.-1923.) koja ju je 1887. premijerno izvela u pariškom Theatre de la Porte Saint Martin i postigla veliki uspjeh. Dvije godine kasnije dramu je vidio talijanski skladatelj Giacomo Puccini (1858.- 1924.) i kako je poželio skladati operu, Luigi Illica i Giuseppe Giacoso napisali su libreto i 1900. „Tosca“ je u Rimu počela svoj operni život.  Sardou je bio vrlo plodan i komercijalni dramatičar, tako da je  samostalno ili u suradnji s drugim autorima napisao sedamdesetak djela za koje je ponekad skladana prateća glazba. Njegova se „Tosca“ bez pretjerivanja može svrstati u melodrame jer dramski tekst prati glazba Louisa Pistera, a sadržaj odlikuju „senzacionalni zaplet i patetičnost, žestoki prizori i pretjeranost likova“, kako se definira spomenuti  žanr. Pronicljivi i prilično opaki književnik George Bernard Shaw (1856.-1950.) je, sudeći po dostupnim komentarima, iskreno prezirao Sardouov opus, predbacujući mu „škripavu dramsku mašineriju i sadržajnu bezidejnost“, osuđivao  je njegov savjet da se u sadržaj, radi uspjeha, uvrsti zlostavljanje   žena, a jedinu kvalitetu drame „Tosca“ ( „Such an empty-headed turnip ghost of a cheap shocker“) prepoznaje u njezinom potencijalu za dobru operu (to je trebalo biti prezirno,ali se  pokazalo  proročkim).

Sardouovu su „Toscu“ u prijevodu Vjenceslava Kapurala za potrebe pulske izvedbe,  prema motivima libreta, adaptirali dramaturg Rok Andres i redatelj Damir Zlatar Frey (ujedno scenograf, koreograf, izbor glazbe). Sadržaj nalikuje libretu, pa tu nema iznenađenja, osim što dramski predložak ističe gotovo patološku Toscinu ljubomoru, pojačava Scarpijinu nasilnost i podcrtava Cavaradossijevu krhkost, a sve naglašava dramatična (Puccinijeva) glazbena kulisa. Uz slikarske ljestve, masivni stol sa stolicama i pomični zid koji uglavnom ometa  pogled na pozadinsku plohu, vizualni dio predstave obilježen je projekcijama Ivana Marušića Klifa. Svojim videom Klif  stvara izuzetnu atmosferu, ali nije uvijek jasna uporaba  određene projicirane slike (same po sebi izvanredne) za  igrani prizor pa tako bez vidljivog razloga požar ispunjava  crkvenu unutrašnjost, po svim vertikalnim plohama buja zelenilo, predimenzionirana rozeta natkriljuje prostor ili   brojni antički kipovi (prikaz luksuza?) odvlače pažnju.

U  odličnoj programskoj knjižici stoji naznaka  da se početni prizor zbiva  u „crkvi svetog Andrije u Rimu“, međutim u  drami je to St. Andrea al Quirinale, dok je u operi St. Andrea della Valle pa se pitam je li se nešto od toga iskoristilo?  Teško je razabrati jer je u prvom planu velika slika „botičelijevskog“  ženskog lika koju slika Mario Cavaradossi (Mladen Vujčić) što izaziva Toscinu (Mada Peršić) ljubomoru jer je plavokosa i plavooka ljepotica njezina sušta suprotnost (Floria: „Daj joj crne oči…Tebi je svejedno, zar ne? Bit će pljunuta Magdalena i s crnim očima“ / Mario: „Zaboga, zar ti je toliko stalo.“ / Floria: „Da, jako mi je stalo. Tako više nećeš misliti na nju.“ / Mario: „Obećavam.“ / Floria (ljubeći ga): „Onda te obožavam.“ ).

Florijina emotivna  pretjeranost (zaljubljenost, ljubomora) za  Scarpiju (Luka Mihovilović) je „dobitna karta“: lukavo zaboravljenom lepezom raspiruje njezinu ljubomoru, mučenjem ljubljenog muškarca prisiljava je na izdaju bjegunca Angelottija (Mark Šokčić), a obećanjem Cavaradossijevog pomilovanja uz ispisivanje propusnice za odlazak, iznuđuje njezinu privolu za obljubu. Scarpiju zanima  vlastito erotsko zadovoljstvo  i planira  prekršiti  obećanje, pa kada svojem glavnom karabinjeru Spoletti (Jakov Jozić) šifriranim jezikom naređuje pogubljenje Cavaradossija, Tosca ne prepoznaje podvalu. Nakon što je ubila Scarpiju i otkrila da su ipak strijeljali Cavaradossija, Tosca se svojevoljno baca s tvrđave St Angelo.

Poneki od prizora, usprkos tragičnosti, posjeduju određenu humorističku notu, pa tako ubijenom Scarpiji, koji leži na podu, Tosca u ruke gura svijećnjake (koja on prihvaća!), a kada zatočeni Cavaradossi od Spolette traži papir kako bi napisao oproštajno pismo, ovaj ga vadi iz vlastite čizme! Ivana Bakal je za Scarpiju i Spolettu osmislila izuzetno dopadljive kostime, slikar je odjeven posve neupadljivo (mada bi mu bolje pristajao slikarski haljetak), obje Toscine haljine su vrlo lijepe (osim što je crvena pomalo nespretna jer osim što   dugim šlepom otežava kretanje, Tosca se teško odjenula  nakon prinudnog razgolićavanja jer su joj se ruke zaglavile u uskim rukavima), dok je crkveno ruho (Mijo Pavelko) i službena odjeća policije, vojske i kardinala bila skladna i očekivana.

Svakako valja izdvojiti odličan rad Marije Bingule u stvaranju sugestivnog izgleda likova, mada je frizura „a la irokez“ kod glavnih nasilnika pomalo pretjerana. Gradeći lik Scarpije, okrutnog, samozadovoljnog i moćnog gospodara tuđih života, Luka Mihovilović svojom pojavom dominira prostorom, dok su njegove geste odmjerene i jasne, čime nedvosmisleno definira svoju poziciju unutar hijerarhije likova. Njegov je Scarpia pun glumački pogodak i po mojem sudu, najbolje glumačko ostvarenje u ovoj predstavi! Odabran zbog svoje tjelesne pojave, Mijo Pavelko crkvenjaka i rimskog kardinala (uz glasnika) donosi mirno, pomalo čak blazirano jer tu baš i nema mjesta za neku kreaciju. Mada Peršić strastvenu, impulzivnu i  pomalo nerazumnu Toscu oblikuje pretjeranim   gestama (pomalo karikaturalno) i suzdržanim  promjenama  izraza lica, tako da više izaziva čuđenje nego sućut prema nesretnoj pjevačici. Iako je Peršić dopadljiva žena (što je vjerojatno Freya nagnalo da je razgoliti jer joj Scarpia ne bi skidao haljinu na prikazani način), njezin nečisti izgovor („šušljetanje“ slova „s“) koji nisam prije primjećivala (trema?), uvelike je ometao vjerodostojnost pri dočaravanju lika.  Mladen Vujčić kao slikar Cavaradossi nalazio se u najrazličitijim situacijama (skrivanje bjegunca, susret s Florijom ili slikanje), ali je svaki puta djelovao suviše mlako. Iako je lik poslušnog Spolette dosljedno  postavljen, Jakov  Jozić ga nije učinio punokrvnim. Transformacija Marka Šokčića iz uloge političkog bjegunca Angelottija u ulogu policajca Schiaronea nije bila čak ni vizualna sprovedena  (povez preko oka, a sve ostalo identično), a kamoli kako drugačije.

Moj prvi dojam nakon gledanja predstave nije se promijenio niti nakon podrobne analize pa, iako slutim i dalje, ne razumijem razloge za postavljanje Sardouove drame „Tosca“ na Malu scenu pulskog INK-a. Predstava je glumački upitna (kako zapravo ne postoji stalni ansambl, predstava okuplja dostupne glumce), a glazbeno i vizualno nedomišljena (mada je glazba lijepa, a projekcije izvrsne), tako da komentar poistovjećujem s početkom jednog Shawovog navoda: „Vidiš stvari, kažeš zašto?“