Svatko tko „drži do sebe“ pročitao je barem neko obimno  djelo ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821.-1881.). Njegove najvažnije romane ,„Zločin i kazna“, „Idiot“ i „Braća Karamazovi“, nazivamo teškim jer su krcati tjeskobnim ljudima, dugim monolozima i mučnim temama. Dostojevski je iz vlastite, vrlo živopisne biografije, često crpio ideje za oblikovanje književnih likova i njihovih dogodovština. Nakon povratka iz Sibira, kamo je prognan zbog druženja s grupom  utopijskih socijalista, Dostojevski nekoliko godina putuje po europskim zemljama i cijelo se vrijeme bavi književnošću. Od rane mladosti boluje od epilepsije, a njegova sklonost kockanju donosi mu velike novčane probleme.

Dva puta se ženio, ali dok je brak s Marijom Isajevom bio mučan i tegoban, onaj s Anom Snitkinom donio mu je smirenje i zadovoljstvo. Postojala je i treća žena, dvadesetak godina mlađa vjetrogonjasta Apolinarija Suslova, koja mu je uzrokovala puno patnje, ali ga je inspirirala za ženske likove (među inima i za  Nastasju Filipovnu  u romanu „Idiot“). Njegova neobična promišljanja o Kristu i kršćanstvu (Miškin), propitivanje pojma jake ličnosti kojoj je sve dozvoljeni (Raskoljnikov) ili iscrpni opis „bijednih ljudi“, uz unutarnje monologe i psihološke prikaze, svrstava ga među najzanimljivije europske pisce. Pisao je puno i često pod imperativom ideja pa je tako u glavnom liku romana „Idiot“ (1868.), knezu Lavu Nikolajeviču Miškinu, htio prikazati „apsolutno divna čovjeka“ (po uzoru na Krista, don Quijota i navodno Samuela Pickwicka). 

Što je predstavom „Idiot“ u Hrvatskom narodnom kazalištu  Zagreb (30.12.2019.) htio prikazati redatelj Vasilij Senjin (ujedno autor adaptacije i scenograf) nije mi sasvim jasno. Prvi čin predstave odgovara prvom djelu romana i usprkos  brojnim likovima, svodi se na odnose između profinjenog  kneza Miškina, čovjeka punog razumijevanja i dobrote (Luka Dragić), naprasitog i energičnog Parfjona Semjonoviča Rogožina (Bojan Navojec) i lijepe, ćudljive Nastasje Filipovne Baraškove (Jadranka Đokić). Miškin i Rogožin čine dva suprotstavljena svjetonazora: prvi je zbog bolesti (padavice) pomalo suzdržan, ali zahvaljujući svojoj dobroćudnosti u svakome vidi samo dobrotu (možda ga, osim zbog bolesti,  zbog pomirljivosti nazivaju idiotom jer su dobar i budala dva brata blizanca), dok je drugi agresivan i spreman na sve kako bi  sebi udovoljio (recimo, oženio se Nastasjom). Nastasja Filipovna obilježena je kao posrnula žena, što joj manje zamjeraju negoli njezinu bezbrižnost i sklonost izigravanju društvenih običaja, uključivši bagateliziranje muških osjećaja.

Jadranka Đokić svojim superiornim držanjem, jasnim govorom i odsječnim kretnjama u odlično dizajniranim haljinama (Doris Kristić) sjajno profilira samosvjesnu ženu. Istovremeno je to žena koja traga za svojim istinskim osjećajima, ispitujući odnose prema sebi sličnom Rogožinu i dobrom, slabom Miškinu. Dok je Rogožin želi oženiti zbog strasti (što dovodi u konačnici do njezina ubojstva), Miškinu je nje žao i u njoj vidi nesretno biće. Fragilni Dragić i robusni Navojec daju tjelesne naznake svojim likovima, ali niti jedan od njih ne zaokružuje svoju ulogu: prvi je suviše „mekan“, drugi nedovoljno uvjerljiv. Scena je ispunjena brojnim oronulim vratima i prozorima koji se dižu i spuštaju, što je zanimljivo, ali bez objašnjenja. Također su više dopadljive no funkcionalne velike projekcije (Toma Zidić), dok, inače vrlo lijepa, glazba (Ozren K. Glaser) povremeno pokriva govor.

Napomenula sam da prvi čin predstave (prijevod Igor Buljan) odgovara prvom djelu romana (prijevod Zlatko Crnković) pa još susrećemo članove obitelji Jepančina i Ivolgin, među kojima bih izdvojila izuzetnu Barbaru Vicković kao energičnu Jelizavetu Jepančinu i njezinu najmlađu kćer Aglaju u izvrsnoj interpretaciji Luce Anić (uz suzdržanu Olgu Pakalović kao Aleksandru i Ivu Mihalić kao Adelaidu) te Dušana Bućana kao zanimljivog Ganju Ivolgina, Anu Begić Tahiri kao njegovu sestru Varju i njihovog  oca u interpretaciji Milana Pleštine. Drugi dio ove tri i pol sata duge predstave temelji se na ljubavnim nadmetanjima između Nastasje (Đokić)  i Aglaje (Anić) oko kneza Miškina (Dragić), iako ga niti jedna od njih istinski ne voli… Ni on, jadan, ne zna što bi poduzeo (čini mi se da je tu ponešto od ljubavnih dvojbi samog Dostojevskog).

Osim tih donekle dinamičnih epizoda, ovaj dio predstave obiluje monolozima, što je u romanu primjereno, ali je na pozornici bilo statično i zbog toga (meni, napominjem, meni), blago rečeno, naporno i dosadno. I zato se pitam, što nam je ova inscenacija donijela osim djelomično prepričanog  romana, puno glumačkog napora i zanimljive vizualizacije?  Nisam nezajažljiva, ali meni je to nedovoljno.