Određenim  programima zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište povremeno iskorači iz prostora svojeg standardnog (jedinog relevantnog) gledališta pa u toj potrazi za novim   izvedbenim prostorom pređe cestu (dvorana Ansambla „Lado“), virne u vlastiti foyer ili se popne „nebu pod oblake“ u Tonsku dvoranu. Dakako, u nabrojenim su prostorima  moguće „drugačije“ predstave pa su u spomenutoj Tonskoj dvorani izvođene, uvjetno govoreći, alternativne predstave  poput „Ispravci ritma“ skupine BADco. (2017.) i  „Praznine“ kreativnog tima predvođenog Anom Marijom Žužul (2019.), a posljednja je autorski projekt Ivana Penovića „Znaš ti tko sam ja“ (6.3.2020.).

Iako naslov zvuči prijeteće, radi se o prilično zabavnoj priči koju je Ivan Penović (1992.) skrojio na temelju života braće Zanović, Stjepana (1751.-1786.) i Primislava (1745.-1790.), vrhunskih prevaranata koji su uspjeli „smuljati“ ne samo oprezne trgovce, nego i profesionalne kockare, ugledne  plemiće i ljupke dame. Osobito se to odnosi na književnika i bonvivana Stjepana Zanovića koji je brojnim promjenama imena, stalnim putovanjima i nastanjivanjima u raznim europskim zemljama, poznavanjem jezika i dobrom naobrazbom, lako mijenjao identitet… Rođen u Budvi u brojnoj obitelji, izmišljao je svoje rodoslovlje pa se javljao kao pretendent na albansko (veza sa Skenderbegom) i crnogorsko (porijeklo od Crnojevića) prijestolje.

Penović koji rado režira svoje tekstove (često se spominju kao vrlo uspjeli „Katalonac“ u Teatru ITD  i „Flex“ u Kunst Teatru) inspiraciju o „žmuklerima od prije dvjesto godina“ našao je u knjizi Mirka Breyera „Antun conte Zanović i njegovi sinovi“ (MH, Zagreb, 1928.), dok sam ja o njima saznala iz tekstova Sofije Kalezić-Đuričković („Braća Zanović kao predstavnici racionalizma na tlu crnogorskog primorja“, Matica crnogorska) i Pavela A. Rovinskog  („Stjepan Anibal  Zanović , avanturista 18.stoljeća, Montenegrina).

Teško je utvrditi je li Ante Zanović doista bio bogati budvanski knez, ali su mu sinovi Primislav i Stjepan svojatali visoko podrijetlo pa su na temelju njega uspješno drugovali s uglednicima svojeg vremena, među kojima nisu bili samo plemići i kraljevi, već i znanstvenici i književnici, a o bogatim trgovcima da i ne govorim. Neuka uoči dolaska na predstavu, bila  sam zabezeknuta Penovićevom maštom, pitajući se kako je to sve izmislio?! Međutim, nakon podrobnijeg proučavanja, spoznala sam da priče i događaje vezane uz braću Zanović , ne da nije izmislio, nego ih je čak reducirao… Detaljnije je obradio susret Stjepana i Primislava s trgovcima Chomelom i Jordanom koje su braća sustavno izvarali ne samo mjenicom, već izmislivši teretni brod pun robe i vlasnika Nikolu  Pejovića.

Druga cjelovita epizoda je pojava (lažnog) ruskog cara Petra III. Fjodoroviča (unuka Petra Velikog) među Crnogorcima odnosno nekakvog travara i iscjelitelja (vrlo nalik spomenutom umorenom caru) kojeg su prozvali Šćepan Mali i koji je vrlo uspješno vladao (1767.-1773.), mada bez ikakvih pravnih temelja. Povjesničari hvale njegovu preobrazbu   plemenske Crne Gore u modernu državu, kao i na učestale  pobjede nad Turcima (Penović: „Šest godina je turska majka plakala“). Stjepan Zanović je pisao o spomenutom vladaru i sam se povezujući s njime, a naslov predstave dolazi iz dijaloga između vladara Save Petrovića Njegoša koji spomenutog travara nalik ruskom caru pita „Koji si?“, a ovaj mu odgovara „Znaš ti tko sam ja. Ali oči ti ne vjeruju.“

Prateći predstavu i pokušavajući pohvatati relacije, prilično sam se nagnjavila jer osim spomenutih cjelovitih epizoda, ostala su Stjepanova zbivanja  prikazana fragmentarno ili na razini natuknica. No, nakon proučavanja spomenutih članaka,  sve se posložilo, pa tako na primjer rečenice: „Gdje je on? Opet je prerezao žile“ postaju jasne nakon što sam otkrila  da se Stjepan Zanović ubio prerezavši si žile u amsterdamskom zatvoru (krhotinom staklenog  vrča iz kojeg je prethodno ispio vino!). 

Penović je predstavu oblikovao u dvije cjeline: u prvoj kroz dijaloge saznajemo o Stjepanu (Livio Badurina) i Primislavu (Bernard Tomić) Zanoviću, a sve kulminira epizodom prevare    nizozemskih  trgovaca Jordana (Lana Barić) i Chomela (Nina Violić), dok je druga prikaz televizijske emisije.  Mada imam određenih primjedbi na protočnost teksta (moglo je to biti malo čvršće i agresivnije, jer su Zanovići  fantastični materijal), neke su scene zbilja jako smiješne, poput recimo Nine Violić (lik Antuna Zanovića) koja s oružjem u krilu i glave pokrivene kapom s natpisom „uber“ sjedi mrka lica uz glasne  taktove naslućenog  crnogorskog melosa (glazba Karlo Mrkša i Filip TriplaT) okružena vješalicama s obiljem različite šašave i neobične odjeće (kostime je odabrao ansambl). Sama scena (Filip Triplat) podijeljena je na „povijesni“ dio u kojem saznajemo o „marifetlucima“ braće Zanović i na televizijski  studio (vjerojatno po uvriježenoj rečenici: „Što nije na televiziji, ne postoji“) u kojem  se braći, uz voditelja (Silvio Vovk), pridružuju povjesničarka Ankica Kutle (Lana Barić) i književni lik mama Ubu (Nina Violić) iz poznate drame  Alfreda Jarrya „Kralj Ubu“ (razloge nalazim u Stjepanovoj knjizi o političkoj sudbini Poljske).

Iako slušamo neke  dobro poznate suvremene natuknice, zapravo se i TV emisija odvija u duhu Zanovićevih  prevara (tu je priča o lažnom caru Šćepanu Malom, kako ga je kasnije nazvao Njegoš), tako da se pitam koja je svrha bila prijelaz iz povijesnog miljea (također protkanog duhovitim suvremenim dosjetkama među kojima mi je baš simpatična ona Primslavova : „…starci umiru sporije nego što su umirali“) u televizijski studio i uvođenje ženskih likova. Dogodovštine braće Zanović, posebno one vezane uz kozmopolitu, hohštaplera i vrhunskog opsjenara Stjepana Zanovića, su  moguće u svakom  vremenu i mjestu pa su doista mogle ostati u vlastitom stoljeću. Istina, današnji Stjepan Zanović, u vrijeme opće kontrole i kolanja informacija možda ne bi mogao tako jednostavno varati ljude, ali sam sigurna da bi  njegova domišljatost prokrčila put u virtualni svijet (recimo, krađa identiteta) i zato mi je malo žao da se Penović nije intenzivnije potrudio oko svojih junaka. Već sam spomenula čvrsto profiliranu Ninu Violić u liku oca Zanovića ( to ostaje i u ostalim ulogama), dok je Lana Barić u svojim ulogama pomalo „mekana“. Slično bih mogla reći i za Livija Badurinu koji bi, usprkos primjerenog intelektualnog izgleda, trebao posjedovati malo više „prevarantskog“ štiha. Izvrstan  Bernard Tomić je, svojim gotovo „kamenim“ lice uz promišljenu mimiku, suveren u prikazu čovjeka nezaustavljivih ambicija i nezasitnih želja.

Po završetku predstave „Znaš ti tko sam ja“ ostao mi je dojam određene zbrke i slutnja da se moglo još ponešto očistiti, ali  sam usprkos tome potpuno sigurna, da ću vrlo rado pogledati sljedeću Penovićevu predstavu.