TEATAR &TD, "HAMLET ZA SVAKOGA"
Coca-Cola za Hamleta
Zabavljačka predstava 'Hamlet za svakog' vjerojatno bi bolje legla u drukčijem kontekstu nego u Teatru &TD koji još uvijek, iako sa sve manje pokrića, slovi za avangardno kazalište
Objavljeno: 5.27.2020 2:26:09 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Hamlet za svakoga" / Luka Dubroja

Zagrebački Teatra &TD ubitačnim tempom „proizvodi“ kazališne premijere, što nažalost ima i  negativni učinak koji se očituje u premalom broju izvedbi i prevelikim razmacima između pojedinih izvedbi. Zna se dogoditi, da ukoliko se ne „uhvati“ premijera ili prve reprize, gotovo da se zaboravi na postojanje određene predstave. Zahvaljujući „siječanjskoj akciji“, odnosno reviji postojećih (oni tvrde najboljih) repertoarnih predstava na programu Teatra &TD, uspjela sam pogledati (13.1.2020.) predstavu Sebastiana SeidelaHamlet za svakoga“ u režiji Lovre Krsnika (premijera 28.5.2019.).

Odabravši najpoznatiju svjetsku dramu, Shakespeareovog „Hamleta“, Sebastian Seidel (1971.) napisao je „glazbenu komediju“ pod nazivom „Hamlet for You“ za dvoje glumaca, Birgit Linner i Joerg Schur, koja je u njegovoj režiji izvedena 2006. u kazalištu Sensemble  u Augsburgu (utemeljio ga je 2000.). Jednostavna priča, pomalo lakrdija u kojoj se isprepliću motivi iz „Hamleta“ s privatnim odnosom dvoje protagonista (koji pokrivaju sve važne dramske likove: ona Gertrudu, Ofeliju i duha, on Hamleta, Klaudija, Polonija i Laerta) i ističe njihova nesigurna egzistencija (uoči i za vrijeme predstave prodaju Coca Colu i kokice po promotivnim cijenama) dozvoljava glumcima (ovisno o redatelju) kojekakve „vragolije“.

Zagrebačka predstava pripada među neveliki broj prijevodnih (Branka Grubić) predstava, dakle onih izvan njemačkog govornog područja (za sada na engleskom, turskom, ukrajinskom), ali podaci govore o sveukupno više od trideset predstava. Što je tako privlačno u ovom tekstu? On je prilično jednostavan (pomalo pučkoškolski) i lako  se prati, ima dosta glazbe i može zabaviti. Budući da se jedna od komponenata predstave odnosi na loše egzistencijalne uvjete u kazalištu, scenografija se sastoji od paravana (Marijana Gradečak) na koji se „čičkom“ lijepe dijelovi kostima (Slavica Motušić) koji na minimalistički način mijenjaju  izgled sudionika (Ofelija ima periku od kudjelje i bijele rukave, Gertruda nosi jastučiće na stražnjici,duh je zakriven plahtom,  razlika između Hamleta i Laerta jest u ovratniku  i kapi, Polonije ima plašt, dok Klaudije ima izvezeno prekrivalo za spolovilo (jako simbolično), dok mu je kruna vlastita zgrčena ruka).

Zoran Pribičević (1983.) i Tea  Šimić (1994.), uz stalnu glazbenu pratnju Dine Seferovića (skladatelj autorske glazbe) vode nas kroz predstavu na način pravih amatera, zaljubljenika neznalica: ili ne znaju kako bi, ili ne znaju bi li, ili nemaju para ili…. a tako rado glume! I bilo bi to simpatično kada oni ne bi pretjerano gestikulirali odnosno pravili čudne i nepotrebne grimase (amaterski glumci su jako ozbiljna čeljad), koje nemaju svrhu i nisu smiješne. Meni osobno  najviše se svidio završni dio predstave u kojem glumci  otkrivaju da su zapravo željeli napraviti mjuzikl (ali koliko para, toliko muzike), pa kada Friedrich (Pribičević) konačno dozvoli Johanni (Šimić) da pjeva, otkriva se nova dimenzija cijele predstave: i njihova ljubavna veza i njihova težnja umjetnosti i sva tragedija danskoga dvora. No, to ne znači tragičan način u predstavljanju - glazbeno kazalište i najveće tragedije ublažava. Kada su na kraju svi probodeni i potrovani (zaliveni poznatim i omiljenim „američkim smećem“ Coca Colom, što mi se baš nije dopalo) način kako do toga dolazi je zabavan: prvo se Hamlet i Laert mačuju štapićima, pa potom mačevima, ali kako ista osoba glumi sve muške uloge, onda se mora tri puta ubiti s naznakama o kojem se liku radi.

Tea Šimić ima doista krasan glas, a njezina interpretacija  pjesme „Preživjet ću“ s pozicije Duha Hamletovog oca je zbilja odlična (posebno nakon što je Pribičević upućuje na Hamletov način pri davanju uputa  glumcima). Krsnik (1986.) pripada među one (još uvijek) mlade redatelje koji teže nečem drugačijem u propitivanju kazališnog jezika i estetike, pa se  zato od predstave „Hamlet za svakoga“ vjerojatno očekivalo nešto neobično, da ne kažem off. Osim toga, Teatar &TD još uvijek, mada sa sve manje pokrića, slovi kao avangardni teatar, tako da ovakva zabavljačka predstava ovdje djeluje pomalo nezgrapno (dio otpada i na dulju stanku između izvedbi). U drugačijem kontekstu, predstava bi vjerojatno  bolje „legla“ jer kada se sjetim predstava koje pune dvorane, a ja ih smatram uvredljivim za dobar kazališni ukus, onda ovaj Seidelov „Hamlet“ još i „može proći“.