DRAMA SNG, MGL I CANKARJEV DOM: "2020."
Uvjerljivi pripovjedač Harari
Predstava '2020' je veliki zalogaj koji po mom mišljenju nije zapeo u grlu
Objavljeno: 5.9.2020 1:43:27 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"2020" / Toni Soprano

Već je odavno na svojim predavanjima politolog i geopolitičar Radovan Pavić (1931.) tumačio kako ništa nije onakvim kakvim se čini: niti se ratovi poduzimaju zbog uvjerenja, niti su izbori posljedica demokratskih promjena – iza svega stoje novac i jake političke sile. Usvojivši tu lekciju, nisam više bila   fascinirana gostima zagrebačkog Filozofskog teatra,  karizmatičnim grčkim ekonomistom Yanisom Varoufakisom (1961.) ili zabavnim filozofom Slavojem Žižekom (1949.) jer sve o čemu su oni propovijedali bila je tek krošnja Pavićeva stabla.

Najnoviji svjetski omiljeni predavač, možda bi ga bilo preciznije označiti pripovjedačem, jest izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari (1976.) čija trilogija pripada među najprodavanije publicističke knjige današnjice, a na hrvatski jezik prevedene su vrlo brzo: „Sapiens  – kratka povijest čovječanstva“, „Homo Deus – kratka povijest sutrašnjice“ i „21. lekcija za 21.stoljeće“. Opisujući prošlost i pretpostavljenu budućnost čovječanstva,  Harari se poziva na znanstvene teorije koje su, dobro znamo, raznolike i nerijetko suprotne, no on ih, bez davanja prioriteta, reda na zabavan i prihvatljiv način.

Posegnuvši za Hararijevim znanstveno- popularnim knjigama kao predloškom za kazališnu predstavu, autor koncepta i redatelj Ivica Buljan, uz dramaturginju Petru Pogorevc, odlučio je predstavu nazvati „2020“ s podnaslovom   „Znanstveni cabaret po motivima tekstova Y. N. Hararija“ i uprizoriti ju u Gallusovoj dvorani Cankarevog  doma u Ljubljani (25.1.2020.). Predstava je ostvarena u suradnji Drame SNG (Slovenskog narodnog kazališta Ljubljana), MGL (Gradsko kazalište Ljubljana) i Cankarevog doma, a sljedeći se osvrt  odnosi na izvedbu 29.1. 2020.

Misao koja me opsjedala uoči odlaska na predstavu bila je da neću stići pročitati cijelu trilogiju. Međutim, naznaka da se radi o cabaretu dala mi je naslutiti  da čitanje neće osjetno doprinijeti mojim spoznajama jer su autori predstave iz obilja pisanog materijala izabrali njima zanimljive pojedine scene ili  slike koje su meni možda promakle. I doista, neke sam slike prepoznala, neke su me dirnule, neke su mi bile nedokučive, a neke tek vizualno zanimljive.  U slučaju kada ne bih uspjela  dešifrirati poruku pojedine scene, prisjetila sam se savjeta likovnog umjetnika i lutkara Silvana Omerzua: „Prepusti se i uživaj“. Na tragu kabaretske oznake, predstava „2020“ obiluje glazbom (Mitja Vrhovnik Smrekar), plesom (koreograf Ahmed Soura) i pjevanjem, pa sam bila zatečena ne samo odličnim pjevačkim nastupima (Matej Puc) već plesnim izvedbama dramskih glumaca. Scenografija nije  gušila izvedbeni prostor (Karmen Klučar, Ivica Buljan), video materijal je uglavnom bio funkcionalan (Vanja Černjul), a  kostimi (Ana Savić Gecan) su bili u rasponu od spektakularnih do minimalističkih.

Predstava počinje dolaskom glumca (Jurij Zrnec) čija gestikulacija upućuje na  Žižek, pa je njegova pojava izazvala veselje dodatno pojačano izjavom da je čovjek  spolno prenosiv! U daljnjoj se sceni pojavljuje skupina ljudi odjevenih po modi iz prapovijesti, a njihova je središnja tema pojava  homo sapiensa, njegova predatorska narav i možda neočekivana preobrazba od lovca u ratara. Međutim, usprkos promjenama u načinu života, ne nestaje čovjekova agresivna narav, tako da ni publika u prvim redovima ne ostaje pošteđena. Protokom vremena, ljudi se raslojavaju i profiliraju, pa se tako iz anonimnosti izdvaja ime Kušima, računovođe iz Sumera na pločici datiranoj oko 3400.-3300. prije naše ere kao prvi potpis ikada u čovječanstvu. Izlaskom na pozornicu, kako bi popušio cigaretu na „najvećoj pozornici u Sloveniji“, Matej Puc raspravlja o marketinškoj kampanji u kojoj cigarete simboliziraju ravnopravnost žena s muškarcima. Ta se pričica nastavlja tvrdnjom da je ravnopravnost iluzija, da ne postoji, a neposredni je dokaz raspored sjedenja u samoj dvorani, jer su ljudi na balkonu na lošijim mjestima od  onih u parketu…. Najpotresnija priča na tu temu jest sjećanje iz vrtića, kada niti jedno dijete nije htjelo plesati s malom Romkinjom. Danas odrastao muškarac, pripovjedač (Timon Šturbej) završava epizodu riječima „Malog Timona je bilo sram, velikog još više“. Ova svima bliska priča vezana uz neprijateljstvo i netrpeljivosti među ljudima, razlikuje se od ostalih  samo po jednom detalju: sramu, osjećaju koji pomalo, ali vidljivo iščezava iz ljudskog društva.

Velike teme poput religije i države uvijek zahtijevaju posebnu atmosferu, pa je zbilja komično pratiti projekciju glumca (Jure Henigman) na zahodskoj školjci kako u pozi Rodinova „Mislioca“ promišlja uzvišene teme. Analize promjena u ljudskim životima na istu razinu stavljaju Kolumba i Armstronga, otkriće Amerike i hod po Mjesecu, podsjećajući  da je ista znanstvena revolucija ponudila lakši život i nuklearnu bombu. Izmjenjuju se scene ritualnog plesa, slike  skvrčenih tijela i živahno sudjelovanje publike na poticaj s pozornice (uvijek sam zatečena spremnošću ljudi da sudjeluju u zajedničkom činu bez obzira razumiju li o čemu se radi) što  nedvojbeno pokazuje različite aspekte ljudske  prirode.

U početak drugog dijela predstave određeno veselje unosi najava Olimpijade u Tokiju ovog ljeta: dvoje ljudi odjevenih u zlatnu odjeću leti poput automata izvikujući pozive. Scena nas posredno uvodi u „dataizam“, kolokvijalni izraz preuzet iz engleskog jezika kojim se opisuje obilje podataka kojima su  ljudi izvrgnuti  i koji su im suvišni, ali  za kojima žude i željno ih upijaju. Ne samo da se gomila broj potpuno nepotrebnih informacija, nego se podaci preuzimaju nekritično.

Meni  osobno , sadržajno i vizualno  najviše se svidio posljednji dio predstave kada se na okretnoj bini izmjenjuju tri scene iz mogućih televizijskih emisija: razgovor Zvezdane Mlakar s dobrovoljkom iz publike (što je blisko istini jer ova glumica ima redovitu večernju razgovornu emisiju na Drugom programu Slovenske televizije), žustra debata grupe ljudi (koja kobno završava) i snimka razgovora Hararija (nenadmašni Marko Mandić) i Marka Zuckerberga ispod rascvjetalih krošnji pokraj beskućnice koja bezbrižno sjedi nedaleko njih. Budući da se pozornica vrti, do nas dopiru djelići pojedinih razgovora pa slaganje slučajnih slika djeluje izuzetno zabavno.

Kao što sam naznačila u uvodu svoga teksta, slike i scene oblikovane  prema Hararijevim tezama uglavnom su prepoznatljive, ali bez izravne povezanosti ili logike. Takav pristup odgovara duhu Hararijevih knjiga, jer Harari ne priča kontinuiranu priču već asocijativno povezuje zbivanja. Kako u duhu kabaretske zamisli nisam niti očekivala čvrstu pripovjedačku strukturu, nije mi nelogična ovakva koncepcija  izvedbe. Praćenje su mi  ometali  povremeni pad intenziteta ili prazan hod među zbivanjima nastali usprkos izvrsnim   izvođačima  (osim već spomenutih tu su još Iva Babić, Mojca Funkl, Nina Ivanišin, Nika Korenjak, Jette Ostan Verjup, Matej Zemljič i glazbenici Vid Drašler, Jošt Drašler, Andraž Polič), ali su mi to nadoknadile  dirljive slike i dobro raspoređene emocije. Bio je to veliki zalogaj, ali po mojem mišljenju, nije zapeo u grlu.