Perraultova bajka „Ljepotica i zvijer“ koju su, prema Františeku Hrubinu, za kazališne potrebe dramatizirale Hermina Motylova i Petronela Dušova sadrži od prije poznate osobe i odnose: dobru i lijepu Milu, njezine zločeste sestre Maricu i Baricu, njihovog oca siromašnog trgovca i groznu spodobu zvanu Zvijer, ali su nabrojenim likovima dodale pripovjedačicu i ptića pjevića. Predstava je u režiji Petronele Dušove kombinacija dramskog i lutkarskog kazališta (scenografija i lutke Miroslav Duša), a nastala je koprodukcijom Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku (osvrt na premijeru 4.3.2020.) i Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci.
U uvodnoj sceni na pozornicu stupa Pripovjedačica (Areta Ćurković) u „vilinskoj“ opravi (Lorna Kalazić) čime izaziva neopravdana očekivanja jer nije čarobnica nego pripovjedačica, iako doista čarobno pjeva. Na velikom okruglom platnu projekcijom sjena (Dražen Golubić) pratimo prinčeve nepodopštine (okrutnosti prema partnericama) zbog kojih je pretvoren u zvijer, tako da od samog početka znamo „s kim imamo posla“.
Otac (Đorđe Dukić), nekada dobrostojeći, no sada siromašan trgovac, živi u domaćinstvu s tri kćeri čiji su karakteri prilično jasno naznačeni: nevaljale Barica (Ivana Vukićević) i Marica (Aleksandra Colnarić) predočene su prilično zastrašujućim (i teškim) lutkama, dok se Mila (Maja Lučić) pojavljuje nemaskirana,u svojoj prirodnoj ljupkosti (također vrlo lijepo pjeva) i odjevena u bijelu jednostavnu haljinu. Pomalo je nejasno zašto je otac prikazan grotesknom lutkom jer on, za razliku od svojih starijih kćeri, nije zao, nego samo zbunjen i prestrašen (i prilično nedorastao očinskoj ulozi). Zbog nehotice ukradene ruže, otac se mora vratiti u začarani dvorac, ali Mila preuzima tu obavezu na sebe i počinje živjeti uz Zvijer, koju samo sluša jer je ne smije pogledati. Ogroman kostim s vučjom glavom, velikim kandžama i zastrašujućim izgledom u kojem se vrlo vješto snalazi Gordan Marijanović (uz Srđana Kovačevića), dopunjen polutamom (Igor Elek) izazvao je priličnu strepnju među mališanima pa i spoznaju da bi sada otišli i možda došli drugi put („Kada najastem, onda cu doci…“).
Izvedba prati poznatu priču i šteta je da svaka pojava Pripovjedačice usporava radnju, pa iako se samoj glumici nema što predbaciti, tempo pada i uvijek iznova valja pričekati da se „digne“. Zanimljivo je, međutim, da ljupka lutka ptića pjevića u nadahnutim rukama Kristine Kovačević odlično funkcionira: iako nije nužna za samo zbivanje, osvježava radnju i uspješno „razbija“ mrak u kojem se odvijaju događaji. Inače spomenutom mraku doprinosi i glazba Ivice Murata koja je izvrsna, ali previše dramatična. Odlično je smišljena scena kada Zvijer gubi životinjske i stječe ljudske ruke, kao i trenutak, kada se zahvaljujući Milinoj ljubavi, vraća u ljudski lik. Ipak su nerazmjerne duljine uvodnog dijela i cijelog toka zbivanja u odnosu na „zbrzani“ završetak: dok se pripreme vezane uz Milin dolaska u dvorac i život u njemu sporo vuku, preobražaj se dešava pretjerano naglo.
Usprkos mojem „gunđanju“, predstava „Ljepotica i zvijer“ djeluje kao nova, drugačija stranica u repertoar DKO i sigurna sam da će, poticana željama publike, učestalim igranjem dobiti na tempu. A i moj mali susjed će u međuvremenu „odjasti“, pa će moći odgledati predstavu do kraja.